Blanche (Virginie Efira) je mlada učiteljica koja sanja kako će pronaći muškarca svojih snova. Živi ona u gradiću u Normandiji, bliska je sa sestrom blizankom Rose (opet Efira) i majkom, a na jednoj zabavi upoznat će ona Gregoirea (Melvil Poupaud). Vrlo brzo ona će se zaljubiti u tog privlačnog i šarmantnog bankara koji će ubrzo dobiti ponudu za posao na drugom kraju Francuske, u Metzu. I činit će se u početku sve idilično. No, kako će godine prolaziti i nakon što će Blanche već roditi dvoje djece, Gregoire će polako početi pokazivati svoju prirodu. Doduše, gledatelju je već od početka nešto čudno u njegovom ponašanju i palit će se u određenim situacijama neke lampice za uzbunu, no Blanche će prelaziti preko njih. Iako će i dalje on prema van ostavljati dojam brižnog i savršenog muža i oca, situacija će za Blanche ubrzo postajati sve neizdržljivija.
Pokazat će se da je Gregoire nije slučajno izolirao i odveo daleko od obitelji, a s vremenom će se emocionalne ucjene, manipulacije, posesivnost, nabijanje osjećaja krivnje, pretvarati u fizičko nasilje. Svo vrijeme Gregoire će pokušavati kontrolirati svoju suprugu, kad se ona zaposli kao nastavnica francuskog u školi, stalno će je zivkati i provjeravati gdje je i što radi. Konstantno će joj prigovarati i ponižavati je, prikazivati je kao glupu i manje vrijednu, a sve će to Blanche godinama trpjeti. No, ne može ni to trajati dovijeka jer Blanche će s vremenom početi psihički propadati, a situacija će biti tim gora jer nitko neće vjerovati da bi njen muž zaista mogao biti takav pošto svo vrijeme prema van Gregoire sjajno glumi gospodina savršenog.
Situacija će na kraju posve eskalirati, a na izniman i zastrašujuć način film koji je francuska filmašica Valerie Donzelli po scenariju koji je napisala zajedno s Audrey Diwan (odlični Happening bio je dobitnik Zlatnog lava prije nekoliko godina) prikazuje kako je moguće da žena koja uopće nije glupa, već sasvim suprotno, upadne u mrežu bolesno posesivnog tipa. Kao inspiracija za ovu mračnu psihološku dramu poslužio je istoimeni roman francuskog pisca Erica Reinhardta, a premijeru je "Just the Two of Us" imao u nekoj od popratnih sekcija festivala u Cannesu.
Jako dobri su i Efira u dvostrukoj ulozi, posebno Poupaud koji se glumom još počeo baviti kao dijete, no obično smo ga gledali u bitno drukčijim ulogama. Ovdje je on izvanredan kao manipulativni i posesivni muž i s razlogom je zaslužio nominaciju za nagradu Lumiere. Sjajno Donzelli tu gradi priču koja je zapravo ispripovijedana u formi flešbeka pošto sve ono što joj se dogodilo Blanche otkriva nekoj psihoterapeutkinji. Situacija u kojoj se ona našla, zasigurno je poznata mnogima i vjerojatno su mnoge žene doživjele isto ili slično, vezu ili brak u kojima su stavljene u poziciju da su doslovno stjerane u kut i da ne vide izlaza iz klopke u koju su upale.
No, da izlaz uvijek postoji vidjet ćemo i u ovom iznimno zanimljivom filmu koji je i u tehničkom smislu izuzetno zanimljiv. Iako se čini da se radnja odvija u sadašnjosti, zapravo je to svevremenska priča koja se lako mogla dogoditi i recimo sedamdesetih. Upravo na to razdoblje pomalo podsjeća retro zrnata fotografija prepuna sunčane svjetlosti i to u fazi dok je Blanche još blizu svoje obitelji u Normandiji. No, čim se preseli u Metz, kao da će i sama fotografija, ton filma i stil početi sugerirati da će se nešto tu promijeniti na gore. Sve tu nekako djeluje mračnije, tmurnije, a takav će postati i život koji će ondje dočekati Blanche uz muža koji će polako počinjati pokazivati onu stranu osobnosti koju je do tada iznimno dobro prikrivao.
Primjedbe
Objavi komentar