Talijanka Alice Rohrwacher oduševila me prethodnim filmom, magično - realističnom dramom "Lazzaro felice", a čak pet godina morali smo čekati na njen sljedeći film. "La Chimera" je ponovno iznimno zanimljiv film snimljen u retro štihu s retro kamerom koji opet pleše negdje po granici realizma i magijskog realizma, a radnja mu se odvija negdje u središnjoj Italiji osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pratimo tu skupinu tombarola ili kradljivaca antikviteta iz etruščanskih grobnica koje potom prodaju na crnoj tržnici, a predvodi ih misteriozni Englez (ili Irac?) Arthur (Josh O'Connor). O tom strancu ne znamo ništa, osim da je zaljubljen u djevojku po imenu Beniamina, koja je nekoć očito bila članica njegove bande, a sada je nastala ili se nešto s njom dogodilo. I da on ima nevjerojatnu sposobnost pronalaska mjesta na kojima se nalaze te drevne grobnice iz kojih potom kradu artefakte i prodaju ih misterioznom otkupljivaču s crnog tržišta.
Film je to baš neobične poetike, duha i stila, prepun simbolike, a Arthura upoznajemo dok se vlakom vraća prema gradiću na Tirenskom moru gdje ga čeka njegova banda. Ondje i dalje živi ekscentrična Beniaminina majka Flora (Isabella Rossellini), koja ima mladu pomoćnicu Italiu (Carol Duarte), a Arthur djeluje potpuno nezainteresirano za svijet oko njega nakon nestanka voljene. Svejedno, i dalje on sa čudacima koji žive u nekom sklepanom naselju izvan grada pustoši grobove, a jednog dana posebno će im se posrećiti jer pronaći će starine čija je vrijednost neprocjenjiva.
No, ništa od toga više ne može zadovoljiti neutješnog Arthura koji kao da živi negdje na pola puta između realnosti i svojevrsnog limba u kojem se našao jer ne može pronaći utjehu za Beniaminom. On je i dalje živ, ali gotovo kao da nije i sve više on gubi veze sa stvarnim svijetom i realnosti, a misteriozna je to humorno pustolovna drama koju je gotovo nemoguće usporediti s bilo čime što sam ranije gledao. Osim možda s ranije spomenutim "Sretnim Lazzarom" u kojem je Rohrwacher već uspjela izgraditi prepoznatljivi pomalo rustikalni stil. Zanimljivo je kako je autorica u snimanju filma koristila čak tri različita formata i kamere zahvaljujući kojima i "La Chimera" na trenutke djeluje kao da je snimljen amaterskom 16-milimetarskom kamerom i čini se kao da je dokumentarac nastao osamdesetih. No, odmah potom koristi ona drukčije formate i tehnike koji filmu daju poseban, modernistički štih.
Primjedbe
Objavi komentar