Drugi dio trilogije "Raj" podnaslovljen "Vjera" Austrijanca Ulricha Seidla još je provokativniji, šokantniji i beskompromisniji od prvog dijela odnosno "Ljubavi". I dok smo u prvom filmu premijerno prikazanom u Cannesu pratili pustolovine austrijske sredovječne razvedenice koja traži ljubav na ljetovanju u Africi, a usput saznaje kako funkcionira tamošnji seksualni turizam, sada pratimo sudbinu njene sestre. Premijeru je "Paradise: Faith" imao u Veneciji iste godine, a Anna Maria (Maria Hofstätter) zapravo je sestra Terese iz "Ljubavi" i čak je vidimo nakratko u uvodnoj sceni prethodnog filma. Tada se sve tri sestre (treća i najdeblja je glavna protagonistica završnog dijela trilogije podnaslovljenog "Nada") spremaju na praznike, no Anna Maria odlučila je ljeto provesti na bitno drukčiji način od sestre.
Umjesto na moru, odlučila je ova medicinska sestra ostati kod kuće i po siromašnom predgrađu Beča širiti katoličanstvo. I od prve scene jasno je kako je Anna Maria pravi fanatik, katolički ekstremist, osoba potpuno poremećena i bolesna do srži. Tako je upoznajemo dok se skida gola do pasa i bičuje pred golemim križem, a njeno ponašanje i dalje je potpuno groteskno i sumanuto. Ide ona od kuće do kuće i maltretira ljude nagovarajući ih da se preobrate, a osim prvog para koji će je hladno odjebati i zafrkavati se na račun njene misije, svi ti ljudi na koje će naletjeti podjednako su poremećeni kao i ona.
I sve je tu potpuno poremećeno, a kad se gledatelj zapita ima li tu koga normalnog, situacija će postati još luđa. Shvatit ćemo da je Anna Maria udana i to za paraplegičara porijeklom iz Egipta, muslimana koji se vratio u Austriju nakon što je dvije godine proveo sa svojom obitelji u Africi. Po povratku kući on će tražiti svoje mjesto u bračnom krevetu i sve što mu je žena ranije očito pružala, no ne može on shvatiti da je njegova supruga sada vjenčana za Isusa i da je u ove dvije godine postala potpuna luđakinja. Povremeno se ona sastaje s još nekolicinom sličnih luđaka koji su si zadali misiju Austriju očistiti od grijeha i vratiti je izvornom katoličanstvu, a od početka do kraja "Paradise: Faith" prelazi granice groteske.
I snimio je, dakako, to Seidl u svom tipičnom dokumentarističkom stilu tako da "Paradise: Faith" uopće i ne izgleda kao igrani film, već više kao dokumentarac. Iako sve ono što vidimo debelo prelazi granice zdravog razuma, nije to klasična drama, već barem podjednako groteskna crna komedija kojom se Seidl izruguje iz tih ekstrema. Baš kao i u prethodniku, snimljeno je to i na nekako voajerski način jer gledatelj je obično jedini svjedok svih tih nerijetko neopisivih ekscesa poput onoga kad se Anna Maria doslovno potuče s pijanom lowlifericom koju je došla preobratiti. Scene su tu opet duge, ima tu opet eksplicitnih scena seksa, a može se na ovaj film gledati i kao na prilično ekstremu kritiku religije, posebno takvih suludih oblika.
Primjedbe
Objavi komentar