Sama ideja filma Britanca Jonathana Glazera dubinski je uznemirujuća, zastrašujuća. Doduše, nije to bila ideja filmaša za čije ranije filmove baš i ne mogu reći da su me oduševili (mislim da hvaljeni "Under the Skin" nikad i nisam pogledao do kraja), već je "Zonu interesa" on snimio prema istoimenom romanu svog sunarodnjaka Martina Amis. A Amis, potom i Glazer zamišljaju kako je izgledao život obitelji upravitelja Auschwitza Rudolfa Hössa koja je svoj dom pronašli odmah uz ogradu logora smrti. I premda od početka dobro znamo što se to događa iza tih zidova, Höss (Christan Friedel) i njegova supruga Hedwig (Sandra Hüller) žive posve normalno ondje.
Kao da su se skućili u nekom idiličnom selu gdje daleko od gradske vreve odgajaju petero djece. Stvarno ti dobro ide u životu, ponosno kućanici Hedwig govori majka kada dođe u posjetu, a ta idila za gospođu Höss će se poremetiti kada njen muž dobije naredbu o premještaju na novu poziciju. To bi značilo i selidbu za cijelu obitelj, no Hedwig je čvrsta u nastojanjima da ona i djeca ne idu nigdje i ostaju živjeti uz logor smrti. I sve to djeluje vizualno i stilski tako hladno, gotovo kao opservacijski dokumentarac koji s distanciranom kamerom prati život jedne obitelji. Da ne znamo što se događa u neposrednoj blizini i da povremeno ne vidimo gusti crni dim iz dimnjaka i zastrašujuće urlike, možda bismo i uspjeli zaboraviti gdje oni to žive,
No, nakon što se početni šok ispuše i kad se (koliko god to suludo zvučalo) naviknemo na životno okruženje, počinje to djelovati dosta frustrirajuće i monotono. Činjenica da je kamera distancirana i da likove gotovo uopće i ne vidimo iz blizine pa i ne možemo razaznati njihove emocije na licima, dodatno frustrira. Kako bi nas valjda povremeno trgnuo iz tog gotovo uspavljujućeg ritma, Glazer u formi negativa prikazuje segmente u kojem sluškinja obitelji Höss po noći iz kuće iznosi hranu i skriva je na mjestima gdje logoraši rade kako bi imali što za pojesti sljedećeg dana.
Do kraja sam stekao dojam da je od samog Hössa puno gora njegova supruga, sitna i iskompleksirana buržujka, a iako sam pretpostavio da će Glazer tematizirati famoznu temu banalnosti zla koju je skovala Hannah Aarendt na suđenju Hössovom jataku Adolfu Eichmannu, stekao sam posve drukčiji dojam. Pogrešno bi ljude poput Hedwig bilo nazvati zlima i banalnima jer i ona, a i svi ostali ljudi koji im stalno dolaze u goste, ostavljaju dojam da oni čine nešto najnormalnije. Ljudi su to kojima su mozgovi toliko isprani tom bolesnom Hitlerovom ideologijom da se ti ljudi koji su smješteni s druge strane ograde, ondje nalaze s razlogom. Po njihovom shvaćanju oni su u logorima zato što im je tamo mjesto, a treba ih eliminirati jer je Führer to zamislio i nema se tome što prigovarati.
Iako "The Zone of Interest" sjajno prikazuje posve umobolno i apsolutno neshvatljivo stanje nacije u Njemačkoj za vrijeme nacizma, posvemašnju zaluđenost idejama luđaka, sam film me duboko razočarao. Možda i zato što sam imao neka drukčija očekivanja premda sam i prije samog početka gledanja filma bio upoznat sa činjenicom da ništa od tih užasa nećemo vidjeti. Doduše, to i nije potrebno jer postoje stotine, ma tisuće filmova u kojima smo to gledali, a iznimno važnu ulogu u "Zoni interesa" ima zvuk. To je bila i glavna intencija filma, da užase ne vidimo, ali ih čujemo, baš kao što su ih svakodnevno slušali Hössovi, koliko god se pravili da je to nešto normalno. Svejedno, kad je prošao početni šok i kad sam se navikao na ritam i stil Glazerovog filma, vrlo brzo je postalo to dosta frustrirajuće i monotono.
Primjedbe
Objavi komentar