Crno - bijela humorna melodrama čija se radnja odvija u poslijeratnom Rimu Paole Cortallesi postala je najveći talijanski kino-hit u posljednjih nekoliko godina. I ne samo to, "C'e ancora domani" ili "There's Still Tomorrow" je s više od 32 milijuna eura zarade na tamošnjim kino-blagajnama postao najgledaniji film u talijanskim kinima u 2023. godini. Ne pretjerano poznata glumica i pjevačica (barem ne meni) Paola Cortallesi napisala je scenarij i režirala ovu ambicioznu i pomalo sentimentalnu dramu kojom je uspjela pogoditi ukus sunarodnjaka, a odglumila je i ona glavnu ulogu.
Cortallesi je Delia, sredovječna kućanica iz poslijeratnog Rima kojoj svaki dan i doslovno započinje šamarom. U prvoj sceni vidimo nju i muža joj Ivana (Valerio Mastrandea) kako se bude, a nakon što ona njemu zaželi dobro jutro, on joj stisne jednu zidarsku, valjda kako bi odmah znala gdje joj je mjesto. I žive oni u suterenskom stanu sa 20-godišnjom kćeri Marcellom (Romana Maggiora Vergano), dva mlađa sina te starim i bolesnim Ivanovim ocem. I na stiliziran i ironičan način Cortallesi prikazuje odnose u poslijeratnoj Italiji iz perspektive žene koja je svedena gotovo na status muževe imovine.
Premda je jasno da to nije baš tema za zafrkanciju, najveći uspjeh ovog filma je što Cortallesi to izvodi sa stilom, šarmom, nikako neukusno. Ivano je baš onaj tipični primitac i sirovina koji je apsolutni gospodar života i smrti svoje supruge. Delia gotovo pa ima status zarobljenice i doslovno ne smije ona napustiti kuću bez dopuštenja muža. Ona i Marcella rade, no sve što zarade moraju dati Ivanu, a dakako da se očekuje da Delia kuha, čisti, pere, što god treba te ugađa svom mužu. Batine su za Deliu gotovo pa svakodnevica, no Cortallesi to obiteljsko nasilje odlučuje prikazati na gotovo groteskan, koreografirani način pa ti užasavajući trenuci djeluju kao plesna točka.
Stilski Cortallesi dijelom prati klasični talijanski neorealistički stil filmova iz razdoblja kada se odvija radnja "There's Still Tomorrow", no od početka je jasno kako je riječ o modernom filmu. Sjajno autorica te melodramatske i povremeno sentimentalne situacije razbija humorom, ironijom i premda nam je jasno kako je Delia žrtva tadašnjeg patrijarhata, ona je snažna žena. Možda i prijelomni trenutak u njenoj karakternoj promjeni dogodit će se kada shvati da je i pred njenom kćeri gotovo identičan život kao što je njen. Iako je Marcella zaručena za mladića iz više klase čija obitelj ima kafić, Delii je jasno da se njenoj kćeri ne piše dobro u braku i jedini spas za nju je nastavak školovanja i odlazak.
Vizualno to djeluje baš posebno i zanimljivo, a izvanredno Cortallesi hvata duh vremena i s puno ironije i cinizma prikazuje kako je izgledao život u Italiji u to vrijeme. Film je to s feminističkim štihom jer priču pratimo iz perspektive žene koja je jako dobro svjesna pozicije u kojoj se nalazi, no svjesna je da za nju ne postoji izlaz iz te gotovo pa doživotne robije. Možda i najveći uspjeh ovog filma leži u tome što je Delia sjajan lik, žena s kojom se mnogi mogu i danas poistovjetiti iako se u tih gotovo 80 godina puno toga promijenilo, no zapravo baš i nije.
Primjedbe
Objavi komentar