U nizu sjajnih, impresivnih i unikatnih filmova koje je sovjetski avangardni filmaš Andrej Tarkovski snimio, "Stalker" mi je oduvijek bio broj jedan. Mračna i sumorna distopija koja je sušta suprotnost brzim i dinamičnim fantazijama i distopijama koje su se snimale u Hollywoodu. "Stalker" je filozofski, svevremenski film, alegorija na Sovjetski savez, na opustošeni i uništeni svijet u koji će se zaputiti tri glavna lika. Svijet je to posve drukčiji od onoga kojeg znamo. U uvodnim gotovo pa crno - bijelim scenama vidimo prljavi, blatni i potpuno odvratni svijet. Sve je ondje sivo, smeđe, raspadajuće, trulo i hrđavo i pita se čovjek kako ondje netko uopće može živjeti.
U takvom svijetu živi muškarac kojeg svi nazivaju Stalker (Aleksandar Kajdanovski). I nije to njegovo ime već naziv "stalker" predstavlja profesionalnog vodiča u dio svijeta koji se naziva Zona, opasno i zabranjeno mjesto zbog kojeg je ovaj Stalker već ranije bio u zatvoru. A Zona je mjesto na kojem ne vrijede standardni prirodni zakoni i zakoni fizike i pretpostavlja se da je ona nastala izvanzemaljskom aktivnosti. No, u Zoni postoji mjesto koje se naziva Soba, a onima koji uspiju doći do nje, trebale bi se ispuniti želje. Problem je samo što su rijetki uspjeli pronaći Sobu, no ako netko može do nje dovesti melankoličnog pisca (Anatolij Solonjicin koji je glumio u Andrej Rubljevu, Solarisu i Zrcalu, a glumio bi i u kasnijima Nostalgiji i Žrtvi da nije umro 1982. sa 47 godina pa je morao uskočiti Šveđanin Erland Josephson) u potrazi za inspiracijom i profesora (Nikolaj Grinko) koji traga za znanstvenim otkrićima koja bi ga proslavila, to je upravo Stalker.
No, jednom kada Stalker i dva putnika iz svijeta stignu u Zonu, film dobiva i boju, a od početka do kraja potpuni je misterij kuda to oni zapravo idu i što se točno dogodilo. Lokacije su tu iznimne i sva je sreća po nas sve ljubitelja filma da je već tada u Sovjetskom savezu industrija bila zastarjela i neučinkovita, glomazna i propadajuća pa je brojne te napuštene i ruinirane industrijske komplekse Tarkovski iskoristio. Fotografija je iznimna, a "Stalker" je jedan od filmova koje svatko može tumačiti na svoj način. Film je to koji postavlja pitanje i traži odgovor što to uopće znači biti čovjek i kako je u ljudskoj prirodi stalno težiti nečemu što je izvan našeg dosega i zabranjeno nam je, no mi to svejedno želimo.
Tako je i Zona nominalno područje izvan dosega za ljude koji unatoč svim zabranama i opasnostima pokušavaju otići tamo. Riskiraju živote da uopće uđu u nju jer je taj misteriozni dio svijeta pod stražom vojske, a jednom kada ondje i stignu, postaje im nejasno po što su uopće došli. Film je to baš poseban, unikatan, potpuno neusporediv s bilo čim drugim ikad snimljenim, a radio je Tarkovski na "Stalkeru" godinama. Praktički otkako je 1972. godine pročitao filozofski SF roman "Roadside Picnic" Arkadija i Borisa Strugackog koji su i napisali scenarij skupa s Tarkovskim. Na kraju se film potpuno razlikuje od knjige, a malo je nedostajalo da se film uopće i ne snimi.
Nakon godinu dana snimanja vanjskih scena, ispostavilo se da je kompletan materijal potpuno neupotrebljiv. Tarkovskog je to tako slomilo da je zamalo odustao od filma, a na kraju je otpustio prvog snimatelja Gerorgija Rerberga i angažirao Aleksandra Knjažinskog koji je ne kraju snimio verziju koju znamo. U jednom od kasnijih intervjua, produkcijski dizajner Rashit Safiulin je istaknuo da je druga verzija filma potpuno različita od prve izgubljene. Jedan dio filma snimljen je u okolici napuštene elektrane u današnjoj Estoniji, a slučajno ili ne, više ljudi koji je sudjelovalo u snimanju filma, kroz nekoliko godina je preminulo zbog uzroka koje su neki članovi ekipe pripisali dugim snimanjima na toksičnim i kontaminiranim lokacijama u blizini tvornice kemikalija. Prvi je Solonjicin umro od raka pluća, potom Tarkovski, na kraju i njegova supruga Larisa koja mu je bila asistentica režije.
Je li to zaista doprinijelo razvoju bolesti kod svih njih, vjerojatno nikad nećemo saznati, no nepobitna je činjenica da je Tarkovski snimio još jedno remek djelo. Duboku, kontemplativnu alegorijsku distopiju kakvu vjerojatno ne bi mogao snimiti nitko drugi. Na kritike da bi "Stalker" trebao biti brži i dinamičniji, sam Tarkovski je duhovito i cinično odgovorio da film mora biti spor i dosadan na početku kako bi gledateljima koji su zalutali u krivu dvoranu dao dovoljno vremena da odu prije nego što krene sama priča. Film je to koji je svojim stilom, temama, duhom pa i režijom, scenom i fotografijom utjecao na brojne kasnije autore, a sa "Stalkerom" je Tarkovski još jednom potvrdio da je nenadmašni vizionar i jedan od najvećih autora svih vremena.
Primjedbe
Objavi komentar