Senegalac Djibril Diop Mambety proslavio se 1973. godine kada je njegov unikatni film "Touki Bouki" prikazan u Cannesu. Bio je to i jedan od prvih filmova iz zapadne Afrike koji je svjetska publika imala priliku vidjeti, a na sljedeći dugometražni Mambetyjev film moralo se čekati gotovo dva desetljeća. I "Hijene" su premijeru imale u Cannesu, a iako je to svojevrsni duhovni nastavak filma "Touki Bouki", ovu je egzotičnu i za Afriku tipično šarenu tragikomediju osmislio prema drami "Posjeta" Švicarca Friedricha Dürrenmatta iz 1956. godine. U toj je drami u središtu pažnje bila beskrajno bogata starica koja se vratila u rodno selo s osvetničkom misijom i gotovo đavoljom pogodbom. Tražit će ona da mještani ubiju čovjeka koji ju je ostavio trudnom i potom odbacio, a za uzvrat će im ona dati novac kako bi oživjeli uspavani grad.
Takva je situacija i u "Hijenama" gdje će se nakon desetljeća izbivanja u svoje rodno mjesto Colobane (rodno mjesto i samog autora), vratiti Linguere Ramatou, stara, ali nevjerojatno bogata žena. Ona će siromašnim mještanima grada ponuditi nezamisliva bogatstva, luksuz kakav nisu vidjeli, a vrlo brzo shvatit će se i prava priroda njenog povratka. Ona će tražiti od njih da ubiju starca po imenu Dramaan Drameh, lokalnog postolara koji je s njom imao kratku vezu dok je imala 17 godina i ostavio je bez da je ikada saznao da je ona trudna.
I film je to koji je stilski i vizualno praktički nemoguće uspoređivati s bilo kojim europskim ili američkim trendom ili stilom. Snimio je Diop "Hijene" na jeziku Wolof koji se govori u tom dijelu Afrike, a film je to prepun ironije. Pa tako u jednom trenutku kada se Linguere vrati kući i susretne Dramaana, upita ga čime mu se bave djeca, on odgovara - baš ničim, uostalom kao i nitko u Colobaneu. I bez te ponuđene gotovo pa đavolje pogodbe mještanima, cijelo to mjesto i svi ljudi ondje djeluju potpuno apsurdno, neshvatljivo nama koji živimo u nekim donekle uređenim i civiliziranim društvima.
Afrika je kontinent koji ima neka svoja pravila, a iako je u svojoj srži "Hyenas" možda i priča o ljubavi i osveti između Linguere i Dramaana, neskrivena je to satira, kritika na kolonijalno naslijeđe crnog kontinenta. I ne samo to, nego i konzumerizam koji je ondje stigao iz Europe, potom i Amerike i želja za materijalnim i posjedovanjem bogatstva, što je nekoć u afričkom naslijeđu bilo nešto nezamislivo i nešto potpuno nebitno. Kada je među te ljude koji u velikoj većini nisu posjedovali baš ništa, stigao koncept materijalizma, posjedovanja i bogaćenja kao najbitnije stavke u nečijoj egzistenciji, tada se sve potpuno promijenilo. Tako i "Hijene" na šarmantan i simpatičan način prikazuju sve apsurde Afrike zarobljene između prošlosti i sadašnjosti.
Primjedbe
Objavi komentar