Da koju godinu ranije nisam pogledao čudesni i nevjerojatni "Scream for me Sarajevo" o nastupu frontmena Iron Maidena Brucea Dickinsona u opkoljenom Sarajevu, film Nenada Čičin-Šaina "Kiss the Future" bi vjerojatno na mene ostavio još i jači dojam. No, i ovako je riječ o iznimnom dokumentarcu, sjajnom svjedočanstvu na jeziva vremena kakva se, nadam se, više nikad neće ponoviti na ovim prostorima. Najavljivao se "Kiss the Future" nakon premijere u Berlinu kao film o koncertu irskog rock banda U2 u Sarajevu 1997. godine (ili sam ga ja tako barem interpretirao), no riječ je o puno dubljoj i široj priču u kojoj je legendarni koncert tek kulminacija.
Emotivno finale koje je na stanovnike Sarajeva nakon višegodišnje opsade bio signal da je rat konačno završio i da je stigao mir. No, snimio je Čičin-Šain film o životu Sarajlija pod okruženjem, a Bono Vox i njegov U2 tu su zapravo epizodni likovi priče čiji je glavni protagonist američki dokumentarist Bill Carter, ujedno i koscenarist "Kiss the Future". Negdje 1992. godine Carter se s jednom humanitarnom organizacijom uspio probiti do Sarajeva i potom odlučio tamo ostati praktički svo to vrijeme dok je prijestolnica Bosne i Hercegovine bila pod opsadom. Okupio je Čičin-Šain tu i mnoge druge svjedoke vremena, uglavnom kulturne djelatnike, glazbenike, ali i neke prosječne, obične ljude koji su proveli to užasno vrijeme u Sarajevu.
I baš kao i "Scream for me Sarajevo", tako i "Kiss the Future" zapravo donosi priču o ljudima i gradu koji nisu dopustili da im se uništi duh i da ih se slomi. O ljudima koji su pokušavali voditi život koliko je to bilo moguće u situaciji kad nikad ne znaš kada će i gdje roknuti neka granata ili kada će na tebe zapucati snajperist. Donosi ovaj film nevjerojatnu priču o kulturnoj i rock doslovno underground sceni i mladim ljudima koji su svirali, pjevali pokušavajući na taj način sačuvati zdrav razum. Ljudima koji su bili bijesni i očajni jer cijeli svijet ne čini ništa za njih, a prolaze prvo mjeseci, potom i godine. A onda se pojavio jedan mladi dugokosi Amerikanac koji je svima pomalo išao na živce jer su ga smatrali nekakvim turistom i adrenalin džankijem koji se tamo mota jer vjerojatno nije normalan.
Upravo na njegovu inicijativu odlučilo se pokušati doći do Bona Voxa čiji je U2 upravo bio na europskoj turneji i snimiti intervju za TV Sarajevo. Svi su mislili da je to potpuno nemoguće, no odlučni Carter uspio je nekako doći do frontmena planetarno popularne irske grupe koja je upravo imala ZooTV turneju. Sve ostalo je povijest, a snimio je Čičin-Šain emotivan i potresan dokumentarac koji mora dirnuti onoga koji ga gleda. Kulminacija svega je, naravno, legendarni koncert, a osobito me fasciniralo što su ljudi tada slušali rock i uz kvalitetnu muziku proživljavali i preživljavali nešto što mi koji to nismo prošli vjerojatno i ne možemo zamisliti. Unatoč užasima, svi govore da vjerojatno nikad nego tada nisu bili povezaniji i bliži jednim drugima, a danas nema ni te bliskosti pa dobro na kraju jedna od sugovornica ističe da bi jedan takav katarzični koncert možda bio podjednako potreban svijetu kao te 1997. godine.
Primjedbe
Objavi komentar