Talijan Gillo Pontecorvo proslavio se impresivnom ratnom dramom "Bitka za Alžir", a i kasnije je on nastavio snimati politički angažirane filmove. Jedan od takvih je i "Ogro", politički triler iz 1979. godine o događajima iz tada tek nedavne povijesti i to iz Španjolske. Kontroverzna je to tema, pogotovo za to vrijeme, a baš kao i u "Bitci za Alžir" pokušava se Pontecorvo držati dokumentarističkog stila. Pratimo tu akciju atentata baskijskih separatista iz ETA-e na španjolskog premijer Luisa Carrera Blanca poznatog pod nadimkom Ogro (ljudožder). Još od španjolskog građanskog rata, Carrero Blanco je bio najbliži suradnik diktatora Francisca Franca te se pretpostavljalo da bi upravo on mogao biti njegov nasljednik.
Pratimo u Pontecorvovom filmu detaljno planiranje i pripreme za atentat i skupinu od pet članova ETA-e koji su se pod lažnim identitetima smjestili u Madridu. Među njima je i Izarra (Talijan Gian Maria Volonte), a još jedan je to od filmova koji pokazuje kolika je zapravo tanka granica između terorizma i nečega što bi se moglo smatrati kao borba za slobodu. I u samoj ETA-i vodile su se frakcionaške borbe između onih koji su bili za nenasilnu borbu i onih koji su bili za nasilje, atentate i slične ekstremne pokušaje da se izbore za samostalnost ove španjolske autonomne pokrajine. Kako je ETA postajala nasilnija, tako je i kopnila podrška koju su prema baskijskim autonomašima u početku pokazivale i razne strane organizacije pa i (obično) lijeve vlade jer je ETA po političkim načelima bila marksistička organizacija.
Kvalitetom je ipak "Ogro" ispod klasika kao što su "Bitka za Alžir" i "Queimada" s Marlonom Brandom, no svejedno je to uzbudljivi i zanimljivi politički triler. Pontecorvo svojim filmom kao da postavlja pitanje mogu li se takve brutalne i okrutne akcije uopće smatratima činovima borbe za slobodu, ali i što je ETA zapravo dobila s tim suludim napadom. I dok su do tada još Baski gajili određene simpatije, nakon ovog atentata u očima cijelog svijeta bili su prepoznati kao najobičniji teroristi i ubojice. Iako je Pontecorvo po političkom uvjerenju bio komunist, on se u "Ogre" uopće ne bavi fašističkim i diktatorskim aspektima Francove vladavine, već svu pažnju usmjeruje upravo na taj prijelomni događaj. Dodatni plus je i glazba legendarnog Ennia Morriconea koji je bio stalni Pontecorvov suradnik, a bio je ujedno "Ogro" i njegov posljednji dugometražni igrani film.
Primjedbe
Objavi komentar