Suludom pa i prilično morbidnom crnohumornom dramom s minimalnim elementima horora predstavio se katalonski filmaš Caye Casas. Ovaj film je tako šokantan i cijela priča se vrti oko jedne tabu teme koja se inače gotovo nikada ne obrađuje na filmu tako da ću probati ovu recenziju napisati, a da ne otkrijem taj šokantni središnji događaj cijelog filma. "The Coffee Table" je naziv dobio po stoliću za kavu oko kojeg se u uvodnim scenama svađaju Jesus (David Pareja) i Maria (Estefania de los Santos). Nisu oni očigledno više u cvijetu mladosti i nakon godina truda konačno su oni dobili dijete, malenog sina Cayetana čije ime je odabrala Maria, a čini se da Jesus baš i nije presretan što ona donosi baš sve odluke u njihovoj vezi.
Jesus će više iz inata ženi kupiti luksuzni stolić za kavu koji se sastoji od navodno neslomljivog stakla i dvije pozlaćene nimfe koje ga drže. Maria misli da je sve to najobičnija prijevara i da taj bezvezni stolić ne može vrijediti tisuću eura za koliko ga trgovac koji dijeli ime s njihovim novorođenčetom prodaje, no Jesus inzistira da ga kupe. I u trenucima kada se čini da je kupnja takvog bezveznog stolića bila najgora moguća odluka, dogodit će se nešto još daleko, daleko, daleko, daleko gore i gluplje. Maria će otići u dućan kako bi kupila namirnice za večeru jer im u goste stižu Jesusov brat i njegova nova djevojka, a Jesus će nakratko ostati sam sa sinom.
Potom slijedi teško opisivi šok oko kojeg se kasnije vrti cijela priča, a Casas gradi apsurdističku i zbilja morbidnu crnu komediju koja vrlo brzo gubi zamah. Iako je od prvih scena očigledno da je riječ o niskobudžetnom filmu i unatoč tome što je ključni moment filma tako užasan, negdje do polovice filma "The Coffee Table" je čak dijabolično zabavan. Brutalna je to i jeziva crna komedija koja je začinjena i činjenicom da 40-godišnjaka kao što je Jesus proganja 13-godišnja klinka iz susjedstva koja se zaljubila u njega i koja je uvjerena da je on zaljubljen u nju i da će skupa pobjeći. No, sve se to ubrzo pretvara u farsu, i to na trenutke potpuno neukusnu farsu, humor se s vremenom gasi i nestaje, a Casas do kraja kao da pokušava parafrazirati i čuveni Lynchev "Eraserhead", nažalost ni približno uspješno. Šteta jer činilo se da bi to moglo biti jedno od onih ultrabolesnih, ali zabavnih i grotesknih luđaštava, no Casas kao da ni sam nije bio načisto što bi do kraja izveo sa svojom zastrašujućom idejom.
Primjedbe
Objavi komentar