Imao je ovaj film braće Coen čast otvoriti festival u Cannesu 1994. godine, a od početka su kritike o "Mr. Hulahoop" ili "The Hudsucker Proxy" bile podijeljene. Tri desetljeća kasnije i dalje je jasno da to nije film koji bi se smjestio u gornji dom stvaralaštva najpoznatije američke filmske braće, no svejedno je to iznimno zanimljiv i ekscentričan film. Zanimljivo je kako su braća Coen na scenariju za ovaj film počeli raditi još početkom osamdesetih, kada je Joel bio pomoćnik na montaži "Zle smrti" Sama Raimija. Scenarij su njih trojica počeli pisati još 1981. godine, no kao što je čest slučaj, trebalo je proći više od deset godina kako bi produkcija počela.
Kao inspiracija su im poslužili filmovi starog Hollywooda iz četrdesetih, poglavito Prestona Sturgesa i Franka Capre, ali i njemačkog ekspresionista Fritza Langa. I vizualno to izgleda impresivno i "The Hudsucker Proxy" je još jedna u nizu potvrda kakvi su Coeni vizionari. Umjetnička direkcija, scena i dizajn su apsolutno savršeni i vjerojatno nitko nikad tako dobro nije uspio rekreirati izgled i duh američkih klasičnih screwball komedija. Radnju su smjestili potkraj pedesetih u fikcionalni New York prepun ureda, visokih zgrada gotovo kao u seriji "Mad Men" gdje je sve puno ambicioznih, pohlepnih, ali i korumpiranih činovnika. U taj svijet će slučajno zalutati Norville Barnes (Tim Robbins) iz provincijskog mjesta u Indiani koji je upravo diplomirao menadžment.
Zbog nedostatka iskustva prvi posao u velikoj korporaciji Hudsucker bit će mu službenik za poštu, a nakon neočekivanog samoubojstva osnivača i predsjednika uprave, beskrupulozni član uprave Sidney J. Mussburger (Paul Newman) smislit će podmukao plan. Ubrzo dionice tvrtke moraju ići na prodaju, a on će kao novog šefa kompanije postaviti upravo Norvillea, smatrajući da je on nevjerojatno nesposoban i da će svojim odlukama dovesti do pada cijena dionica koje će onda oni po niskoj cijeni preuzeli kontrolni paket. I tako će se taj smotani tip kojeg je sjajno utjelovio Robbins završiti na čelu tvrtke, ni ne znajući da da je samo dio sheme podmuklog člana uprave koji vuče konce.
Urnebesno je što Norville ne shvaća da je potpuno nekompetentan i pristaje on na ponuđenu mu ulogu, a tu je i Jennifer Jason Leigh kao ugledna novinarka koja je dobila zadatak otkriti što se to zapravo događa u poznatoj korporaciji i tko je taj bezveznjak kojeg su postavili na mjesto predsjednika uprave. No, ispostavit će se da bi to djetinjaštvo i gotovo apsolutno neznanje moglo biti i prednost za Norvillea jer će se neke njegove ideje pokazati iznimno uspješne. Simpatična je to i ekscentrična, bajkovita gotovo pa parodija na filmove starog Hollywooda u kojoj se Coeni pozivaju na brojne klasike, po čemu su prepoznatljivi i u dobrom dijelu ostalih filmova.
Primjedbe
Objavi komentar