I dok u zadnje vrijeme sve češće slušamo budalaštine kako čovjek zapravo nikad nije stigao na Mjesec i da je šetnju Neila Armstronga, Buzza Aldrina i Michaela Collinsa po Zemljinom satelitu zapravo režirao Stanley Kubrick, NASA već odavno planira putovanje na Mars. Možda će tu misiju režirati Christopher Nolan kad ju je Brian De Palma već snimio na prijelazu stoljeća, a dokumentarac koji je snimio Izraelac Ido Mizrahy premijeru je imao u Sundanceu. Plan je da ljudska posada krene na Mars kroz desetak godina, a "The Longest Goodbye" ne bavi se toliko razvojem tehnologije koji će omogućiti to putovanje, već psihološkim učinkom na astronaute koji će krenuti na taj put.
Jer planirano je da ta misija traje tri godine koliko će ti (ne)sretnici koji su se prijavili provesti odvojeni od obitelji, bližnjih i prijatelja na putu u nepoznato. A tako duga izolacija i odvojenost od ostatka ljudi nije nešto na što su ljudi pripremljeni i podjednako važna kao fizička priprema, bit će i psihička priprema za misiju na Mars. Slušamo ovdje iskustva američkih astronauta koji su sudjelovali u nekim ranijim misijama. Iako te misije nisu bile ni izbliza dugotrajne kao ova što se sprema, samoća, izolacija i odvojenost od obitelji bili su najveći problem s kojim su se suočavali.
Osim astronauta, sugovornici su ovdje i stručnjaci iz područja psihologije i bihevioralističkih znanosti koji pokušavaju smisliti načine i tehnike kako ublažiti tu nostalgiju i osjećaj odvojenosti. No, problem Mizrahyevog filma je što je pomalo monoton, zamoran, kao da se vrti u krug dok slušamo stalno gotovo jedno te isto. Neke ideje koji ti znanstvenici predlažu gotovo pa smo vidjeli u raznim SF filmovima i serijama i činilo se sve to tada kao najobičnija fikcija. Vidimo kako kandidati za put na Mars već sada prolaze kroz razne simulacije, a znanstvenici smišljaju programe kao što su virtualna realnost i nešto slično čime bi im barem donekle ublažili posljedice samoće i odvojenosti.
Primjedbe
Objavi komentar