Košmarnom i kaotičnom kombinacijom fantazije, komedije, drame i filma ceste predstavio se američki snimatelj Sean Price Williams. Film je to koji je gotovo nemoguće opisati, čudna i nadrealna pustolovina, snimljena u pomalo retro štihu i retro kamerom, a u "The Sweet East" pratimo pustolovine maturantice Lillian (Talia Ryder). Ona se s ostatkom razreda zaputila na izlet u Washington, a situacija će se odmah oteti kontroli kada u restoran u koji je zasjela upadne nekakav naoružani luđak koji je uvjeren da je upravo taj restoran paravan za tajni pedofilsku organizaciju. Uz pomoć mladog pankera i aktivista Caleba (Earl Cave), Lillian će nekako uspjeti pobjeći, a tako će početi i njena bizarna, nadrealistička, bizarna, apsurdistička avantura.
Čudno je to od početka do kraja i potpuno neopisivo. Na trenutke potpuno idiotski, na trenutke zabavno, gotovo urnebesno, no kao cjelina nije "The Sweet East" bio film koji me posebno impresionirao. Ponajviše zato što ima tu puno više bedastih, napornih i dosta iritantnih situacija, a imam dojam kao da je ovaj film i bizarna satira na kaotičnost današnje Amerike. Jer odmah nakon lijevog aktivista Caleba, Lillian će upoznati i sredovječnog sveučilišnog profesora Lawrencea (Simon Rex) koji je simpatizer alt-right scene. I dok je njena obitelj traži i ne zna što je s njom, Lillian će u međuvremenu postati glumica jer će je na ulici angažirati par mladih crnaca s afro frizurama (Ayo Edebiri i Jeremy O. Harris) koji izgledaju kao da su ispali iz "Shafta" ili nekih blacksploitation filmova iz sedamdesetih.
Njen partner u nekakvom period filmu bit će velika zvijezda Ian (Jacob Elordi), kasnije će završiti ona u muslimanskoj religijskoj zajednici u kojoj se skupljaju tipovi koji kao da pripremaju teroristički napad. Prije toga će doći i do obračuna između filmske ekipe i skinheada, ona će postati zvijezda i osvanut će na naslovnicama tabloida, nabacano je tu svega i svačega, svakakvih čudaka i luđaka za koje Lillian kao da ima magnet. Premijeru je "The Sweet East" imao u redateljskim večerima festivala u Cannesu, a iako je Williams radio s nekim od vodećih američkih indie filmaša današnjice (braća Safdie, Alex Ross Perry, Michael Almeyerda), narativno je ovo ostalo potpuno konfuzno i divlje. Možda je to bila i Williamsova intencija, no ne mogu baš reći da me ova čudnovatost od filma posebno impresionirala.
Primjedbe
Objavi komentar