Da mi je netko još prije samo dvije, tri godine rekao da će se 86-godišnji
Ridley Scott upustiti u snimanje nastavka legendarnog "Gladijatora"
vjerojatno bih mu rekao da nije normalan. No, kako je "Top Gun" nakon
36 godina dobio nastavak, a "Bubimir" nakon 35, zašto se onda ne bi
snimio nastavak povijesne fantazije smještene u Rimsko carstvo nakon smrti cara
Marka Aurelija. I "Gladiator II" pokazao se kao film potpuno u skladu
s očekivanjima. Spektakularni blockbuster čija je produkcija koštala oko 300
milijuna dolara i u kojem je uspješna i poznata priča gotovo pa prepisana. I
napucana steroidima jer gotovo pa standardni povijesni spektakl na tragu
originalnog filma iz 2000. godine s Russellom Croweom teško bi prošao kod današnje
publike.ž
I film je to koji je stvoren za kino dvorane. Unatoč godinama u kojima njegovi vršnjaci uglavnom (ako su, naravno, živi) sline po staračkim domovima Scott je i dalje nenadmašni majstor za povijesne spekatkle i senzacionalne snimke borbi. Već od uvodne scene u kojoj Rimljani opsjedaju Numidiju očigledno je da je riječ o filmu na kojem se nije štedjelo, a scene borbi u rimskom Koloseumu su izvan svake pameti. I dok se vojskovođa Maksimus u areni borio protiv ljudi svih dimenzija i rasa, njegov sin Lucijus Ver koji se pod imenom Hanno skrivao u Numidiji još otkako je kao dječak izbjegao iz Rima kako bi spasio glavu, borit će se protiv svakakvih nemani.
Malo su mi bile smiješne primjedbe da "Gladiator II" nije povijesni film i da to nema veze sa stvarnosti, no nešto takvo nisam ni očekivao. Pa i originalni film je bio čista povijesna fikcija u kojoj su neki stvarni likovi iskorišteni za stvaranje izmišljene priče, scenarist David Scarpa (u zadnje vrijeme redoviti Scottov suradnik koji je napisao i "All the Money in the World" i "Napočeon") sada si je potpuno dao oduška. Iako su i tu za priču iskorišteni neki stvarni povijesni likovi, priča je tu čista fantazija, ali iznimno uzbudljiva, zanimljiva, dinamična fantazija, izvanredno snimljena uz koju je gotovo dva i pol sata proletjelo.
Kako sam i gledanju filma prišao kao fantaziji, a ne kao povijesnom dokumentarcu o životu u starom Rimu, tako mi ni najmanje nije smetalo to izvrtanje povijesti. Pa ni CGI-jevski stvoreni bijesni majmuni, nosorog ili morski psi koji će se naći u rimskom Koloseumu nasuprot Hannu i njegovim kolegama gladijatorima. Zanimalo me i kako će se mladi irski glumac Paul Mescal koji se predstavio u izvrsnoj seriji "Normal People" snaći po prvi puta u glavnoj ulozi u jednom takvom holivudskom spektaklu. Do sada je on uglavnom nastupao u nezavisnim produkcijama, a iako se po karizmi (još) ne može mjeriti s Russellom Croweom, sasvim korektno je on odradio zadatak.
Od velike pomoći mu je bio Denzel Washington kao Makrin, vlasnik gladijatora i ambiciozni spletkar čije ćemo prave planove otkriti tek na kraju. I dok je u stvarnosti Makrin ili Marko Opelije Makrin bio rimski car koji je vladao kratko početkom 3. stoljeća, sada su na vlasti braća Karakala i Get (Fred Hechinger i Joseph Quinn), groteskni i potpuno poremećeni mladići u odnosu na koje Phoenixov Komod djeluje kao kulturan i fin gospodin. Maksimusova draga Lucila (Connie Nielsen jedina je ostala od originalne ekipe što i ne čudi kad je većina ostalih poubijana) sada je udana za zapovjednika vojske Akacija (Pedro Pascal) i oni planiraju urotu i svrgavanje nesposobnih vladara uz koje je Rim potonuo u kaos i korupciju. Neće "Gladiator II" nikada imati status svog prethodnika, no mene je silno razveselio jer takvi filmovi se danas gotovo uopće više ne snimaju, a kada za koju godinu Ridleya Scotta više ne bude, itekako će on nedostajati svijetu filma.
Primjedbe
Objavi komentar