Pomalo iznenađujuće se u glavnom programu festivala u Cannesu s debitantskim filmom našla mlada francuska filmašica porijeklom iz Senegala Ramata - Toulaye Sy. Radnju ove stilizirane i nažalost dosta monotone i uspavljujuće romantične drame smjestila je ona u zemlju svojih predaka, a moglo bi se "Banel i Adamu" u najkraćim crtama opisati kao varijaciju na temu Romea i Julije. Priča je to o zabranjenoj ljubavi u izoliranom senegalskom selu, a po stilu i estetici nastavlja se to na tradiciju afričke kinematografije koja puno toga polaže na vizualnost, prekrasne krajolike te na egzotičnu prirodu i ljude što se potencira sunčanom fotografijom prepunom svjetla.
Banel i Adama su dvoje mladih iz sela koji su zaljubljeni jedno u drugo i sanjaju kako će odseliti i zajedno živjeti u napuštenoj kući koju je prekrila pješčana oluja i sada je pomalo čiste. No, neće to baš ići onako kako su zamislili, a sve će se zakomplicirati kada seoske starješine odluče da Adama mora postati poglavica. On to ne želi, već jednostavno želi odseliti s buntovnom Banel koja izluđuje svoje roditelje jer još nije rodila, a čini se da to i ne želi tako skoro. Kad Adama odbije ponudu da postane poglavica, selo će zahvatiti suša, krave će počinjati umirati, a nije teško za pretpostaviti da će seljani krivca za svoju nesreću pronaći upravo u ovom buntovnom mladom paru. Iako su i tema i izvedba tu bili čak i zanimlivi, bio je to još jedan od onih filmova koji bi vjerojatno bolje funkcionirali u kraćem ili srednjom formatu. Ovako je sve to djelovalo razvučeno i bez nekog očekivanog klimaksa u završnici.
Primjedbe
Objavi komentar