Paula Ortiz je već treća španjolska filmašica koja je odlučila snimiti film o socijalističkoj aktivistici, feministici i fillozofkinji iz tridesetih godina 20. stoljeća Hildegart Rodriguez. Prethodno je o njoj film još krajem sedamdesetih snimio poznati Fernando Fernan Gomez, zatim je 2011. godine o njoj snimljen i kratki film, a sada je kvalitetnu biografsku dramu snimila Ortiz. Svima nama izvan Španjolske lik Hildegart je vjerojatno potpuno nepoznat zato ne preporučujem googlanje o njoj uoči gledanja filma jer bi se mogao upropastiti dojam "Crvene djevice". Ortiz je očito imala dovoljan budžet da sjajno i uvjerljivo prikaže Španjolsku tridesetih, taman u vrijeme druge republike i uoči tamošnjeg krvavog građanskog rata.
Film je to snimljen s puno stila, a iako je priča istinita i stvarna, potpuno je nevjerojatna i nestvarna. Aurora Rodriguez (Najwa Nimri) bila je žena iz visoke klase koja je odlučila svoju kćer Hildegart odgojiti tako da bude žena budućnosti. Vidimo tako u uvodnoj sceni kako je Aurora pomno odabrala tko će biti i otac kako bi bila sigurna da se on neće miješati u odgoj djeteta, a od najranije dobi ona će kćer sama učiti i školovati. Već sa 15 godina Hildegart će postati obrazovanija od većine ljudi u tadašnjem svijetu, a odgojit će je majka da bude feministica i socijalistica.
I premda mlada Hildegart (Alba Planas) zaista nema premca u znanju, pokazat će se da taj odgoj i odrastanje pod staklenim zvonom mora imati i loših strana. Jer potpuno je ona nepripremljena za stvarni život i kada uđe u tinejdžerske godine i postane velika zvijezda na španjolskoj književnoj, filozofskoj pa i političkoj sceni, shvatit će da je mama štošta nije naučila i da postoji ogromna razlika između teorije i prakse. Ubrzo će se ona zaljubiti u mladog socijalističkog lidera, a suludi društveni eksperiment koji je mama odlučila izvesti na vlastitoj kćeri i preko koje je ona sama pokušala u društvo uvesti neke svoje tada radikalne ideje, počet će se otimati kontroli.
Jedna je to od onih potpuno suludih i tako nevjerojatnih priča da jednostavno moraju biti istinite, a sjajno "La virgen roja" prikazuje i društveno - političke odnose u Španjolskoj nakon ukidanja kraljevine i dolaska demokracije. Danas nam je poznato da je ta demokracija tridesetih bila kratkog vijeka, no vidimo tu kako je tadašnja politička scena, posebno na ljevici koja se smatrala progresivnom, bila ne samo razlomljena na bezbrojne frakcije, često nepomirljive, već i kako se žene baš i nisu uklapale u te priče o prosperitetu. Nije to se to događalo isključivo u Španjolskoj tada da su žene ispadale iz svih tih političkih momenata i u pričama o borbi za jednakost, bratstvo i jedinstvo na njih nitko nije ni pomišljao.
Po tome će pitanju mlada, oštroumna i načitana Hildegart puno toga promijeniti i prometnut će se ona vrlo mlada u istaknutu političku figuru. Prva će valjda ona u Španjolskoj progovoriti ženskoj seksualnosti i seksualnoj revoluciji, a da ironija bude veća i da sve bude nevjerojatnije, o tim temama će govoriti i pisati samo na temelju teoretskih znanja pa otuda i naziv "Crvena djevica". Do kraja će se njezina priča razviti u još nevjerojatnijem i potpuno šokantnom smjeru, a snimila je Ortiz sjajan film kojem je ponajprije u prvom planu odnos kćer i majke, posesivne luđakinje uvjerene da je Hildegart njezino vlasništvo i da mora raditi sve što ona zamisli. No, dobro znamo kako su tinejdžeri buntovni i da baš ne slušaju uvijek roditelje, ma koliko ih oni dobro programirali.
Primjedbe
Objavi komentar