Meksičku redateljicu rodom iz Salvadora Tatianu Huezo zapazio sam prije nekoliko godina odličnom krimi dramom "Prayers for the Stolen". Bio je to njen prvi "izlet" u igrani film nakon što se prethodno predstavila kao vrsna dokumentaristica, a sada se odlučila vratiti na poznati teren. "El eco" ili "The Echo" je jedan od onih esejističkih, opservacijskih dokumentaraca u kojem nas Huezo vodi u maleno i izolirano mjesto u meksičkim planinama. Dok je u "Prayers for the Stolen" bila drama o djevojci iz sličnog okruženja koja odrasta u iznimno surovim i opasnim okolnostima, sada pratimo jednu gotovo pa dokumentarističku coming-of-age dramu.
No, mjesto visoko u brdima Pueble toliko je udaljeno i izolirano da ondje ne zalaze ni pripadnici zloglasnih kartela, a život tamošnjih ljudi djeluje jako slično životu kakav su živjeli ljudi prije 50, možda i stotinu godina. Pratimo tu sudbinu jedne obitelji, a u prvom planu je tinejdžerica Montse. Ona i njena mama brinu se za staru baku, zgužvanu staricu koja tvrdi da je upravo ona koja je stigla u to selo. Nije "El eco" jedan od onih filmova u kojem treba očekivati puno dramatike. Djeluje to nekako umirujuće uz sjajnu fotografiju, a i samo okruženje u koje je Huezo stigla je zadivljujuće.
Tinejdžericin otac radi negdje na građevini i povremeno dolazi i odlazi, a ostatak obitelji se za to vrijeme bavi poljoprivredom, čuvaju ovce. Ima tu i puno djece kojoj kao da je zajedničko da moraju relativno brzo odrasti kako bi se nastavili baviti obiteljskim poslom, a očigledno je film sniman kroz duže vremensko razdoblje. Pratimo i kako klimatske promjene utječu na taj dosta primitivni život, a suptilna je to i višeslojna priča o svijetu koji je danas gotovo iščeznuo. Nakon premijere u Berlinu imao je "The Echo" izniman festivalski život i gotovo pa nema uglednijeg festivala na kojem nije prikazan, a dobio je i nekoliko nagrada Ariel u izboru za meksički film godine, među njima za najbolji dokumentarac i fotografiju.
Primjedbe
Objavi komentar