Čovjek valjda što je stariji, sve više počinje razmišljati o smrti. Tako mi se barem čini između ostalog i na primjeru brojnih filmova koje snimaju razni autori koji su već u kasnijoj životnoj dobi, a takav je slučaj i sa za sada posljednjim filmom Pedra Almodovara. Možda i najveći španjolski filmaš svih vremena je u 75. godini snimio prvi dugometražni film na engleskom jeziku, a iako "Susjedna soba" nije ni izbliza njegov najbolji film, za njega je prvi put dobio glavnu nagradu na jednom od tri najprestižnija svjetska festivala. Osvojio je on tako ovdje Zlatnog lava u Veneciji, a već je "The Room Next Door" imao i četiri nominacije u izboru za europski film godine (najbolji film, režija, scenarij i glavna glumica) dok je Tilda Swinton nominirana za Zlatni globus za najbolju glumicu u drami.
I premda je to film na engleskom u kojem nastupaju i neki poznati anglo - američki glumci i glumice, tipični je to almodovarovski film. I po stilu i ugođaju, dizajnu, šarenim bojama pa i temama kojima se bavi. Konačno si je tako stari Pedro ispunio san i snimio nešto što se u početku činilo kao klasična američka melodrama na koje se često pozivao u svojim filmovima. No, kako će vrijeme prolaziti, tako će postajati očito da je "The Room Next Door" zapravo miks melodrame na tragu Douglasa Sirka i trilera na tragu svog drugog najvećeg uzora, Alfreda Hitchocka. I premda od početka do kraja djeluje ovaj film nekako čudno, ponovno je snimio Almodovar kvalitetnu dramu obavijenu velom misterije koja dugo ne izlazi iz glave.
Angažirao je on dvije sjajne glumice za glavne uloge. Julianne Moore je Ingrid, američka književnica koja je upravo objavila knjigu u kojoj se bavi svojim strahovima o smrti, a igrom slučaja će se nakon dugo godina ona povezati s Marthom (Swinton). Njih dvije su nekoć davno, kao djevojke još početkom osamdesetih zajedno radile kao novinarke u njujorškom magazinu, a život ih je potom razdvojio. Ingrid je postala književnica, a Martha ratna reporterka koja je u terminalnoj fazi raka. Liječnici joj više ne mogu pomoći i samo je pitanje dana kada će umrijeti, vjerojatno u teškim mukama i bolovima, a Martha će od Ingrid zatražiti da joj pomogne u eutanaziji.
I premda puno toga u ovom filmu djeluje nekako neprirodno i artificijelno, funkcionira na kraju to jako dobro, baš kao što je i često bio slučaj s Almodovarovim filmovima. Realizam je nešto što mu nikad nije stajalo na putu i smetalo mu da ispripovijeda ono što je želio pa tako i ovdje gotovo svo djeluje kao da je negdje na pola puta između jave i nekog čudnog sna. Doznajemo tu u kratkim flešbekovima nešto o Marthinoj prošlosti, kao i da su obje svojedobno bile u vezi s istim tipom (John Turturro), naravno ne u isto vrijeme. Bez obzira što se nisu vidjele godinama i bez obzira što Ingrid nije prvi Marthin izbor za asistenciju pri eutanaziji, ova će na to pristati i zaputit će se njih dvije na posljednji vikend u vilu u prirodu. Bio je na kraju "The Room Next Door" baš neobičan film o životu, smrti i načinima kako se oprostiti od ovog svijeta.
Primjedbe
Objavi komentar