Barbara Loden danas se smatra pionirkom američkog nezavisnog filma. Neki američki kritičari otišli su tako daleko da su je proglasili ženskim pandanom Johna Cassavetesa po tome što je odbacila klasični holivudski stil i priklonila se naturalističkom gotovo cinema verite stilu po kojem je bio poznat i slavni američki nezavisni filmaš. Počela je ona karijeru kao glumica, a nakon što se udala za Eliu Kazana i sama se odlučila baciti na pisanje filmova i režiju. Doduše, jedini njen dugometražni film bio je "Wanda", naturalistička niskobudžetna drama koja je bila inspiracija brojnim filmašima i filmašicama kasnije.
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bilo je vrijeme kada je bilo jako malo žena koje su snimale filmove. Dok smo u Europi imali Marguerite Duras i Agnes Varda u Francuskoj, a Linu Wertmüller u Italiji, u Americi tada nije bilo praktički niti jedne žene koja je imala takav status. Režija se tada smatrala isključivo muškim poslom, a osim što je napisala i režirala svoj film, Loden je sama odlučila i odglumila Wandu, nesretnu kućanicu iz ruralne Pennsylvanie koja je odlučila napustiti obitelj. Ostavila je ona muža, vidimo je u jednoj od scena na početku kako se pojavljuje na sudu i govori kako bi bilo bolje da njihovo dvoje djece završe s mužem, a ubrzo dobija i otkaz u tvornici tekstila jer je jako loša radnica.
Wandina motivacija do kraja nam je nejasna, a nakon što ostane sama i bez prebijene pare, krenut će ona u lutanje. Slučajno će jedne večeri ušetati u kafić u kojem će upoznati kriminalca Normana Dennisa i to u trenucima dok on pljačka barmena. Iz nekog razloga taj kriminalac će privući Wandu, a nakon što je se ne uspije samo tako riješiti, krenut će ona s njim u bijeg. Ubrzo će ona postati i njegova partnerica u zločinu, no nije to ni izbliza film poput "Bonnie i Clyde" recimo. Ponajviše jer Wanda djeluje potpuno nezainteresirano za sve što se oko nje događa, a likovi poput njenog tipičniji su recimo za francuski novi val, nego za klasični američki film.
Egzistencijalistička je to drama snimljena kamerom iz ruke u cinema verite stilu u kojoj kao i da sama protagonistica pokušava spoznati koji je uopće snimao njene egzistencije. I nakon što napusti svog muža, Wanda se ponaša kao da je ovisna o muškarcu i završit će s tipom koji je zasigurno još gori oca njihove djece. Dennis je nasilan i užasan prema Wandi, a ona ga se svejedno drži sve do kraja i teško je uoće shvatiti njenu motivaciju. Loden je istaknula da je lik Wande osmislila i dijelom po svojim iskustvima, dakako psihološkim jer i ona je godinama provela u takvom pasivnom stanju, ne znajući što želi i bez razmišljanja pristajući na sve ono što bi joj se našlo na putu. Zanimljiva je to opservacijska psihološka drama, no ipak dosta slabija od najboljih Cassavetesovih filmova.
Primjedbe
Objavi komentar