Vjerojatno najpoznatiji čileanski filmaš Pablo Larrain za ovu je crnohumornu drama dobio nagradu žirija na festivalu u Berlinu, a pratimo tu sudbinu četiri umirovljena svećenika. Oni žive u izoliranoj kući nedaleko od obalnog gradića, a na njih pazi njegovateljica Monica (Antonia Zegers) koja je i sama nekoć bila časna sestra. No, brzo ćemo shvatiti da Vidal (Alfredo Castro), Ortega (Alejandro Goic), Ramirez (Alejandro Sieveking) i Alfonso (Fernando Reyes) baš i nisu obični umirovljeni svećenici. Svi oni ondje su završili kako bi okajali svoje grijehe, a neki od tih grijeha mogli bi se okarakterizirati i kao ozbiljna kaznena djela jer ima među njima pedofila, otmičara djece, kao i pijanaca te podržavatelja donedavno vladajuće vojne hunte. No, dobro znamo da katolička crkva baš i ne da na svoje pa ih je lakše skloniti negdje gdje ih nitko ne vidi i ne zna za njih.
Žive oni tamo prilično samotnjački i zabranjeno im je komunicirati sa stanovnicima mjesta, a izlasci su im dozvoljeni tek rano ujutro i kasno navečer. Njihov jedini hobi je treniranje trkaćeg psa s kojim se natječu na lokalnim utrkama, a vjeruju da mogu dogurati i do državnog prvenstva. Ti planovi će im se posve poremetiti kada u njihovu kuću stigne novi izopćeni svećenik pedofil kojeg će ondje pronaći i njegova žrtva, danas odrastao muškarac. Nakon što taj novi svećenik počini samoubojstvo, u kuću će stići i poslanik biskupa čiji je plan zatvaranje utočišta, a s vremenom ćemo sve bolje upoznavati sve te svećenike. I shvatiti da je svatko od njih uništen na svoj način, a iako nam je očito da su mnogi od njih ozbiljni prijestupnici, najzanimljivije od svega je što ih Larrain ne prikazuje kao klasične negativce.
Začudno, snimljeno je to u gotovo crnohumornom duhu jer prvi puta kada upoznamo ovo društvance čini nam se da se oni tamo baš dobro zabavljaju. Tako će na njihov život u izolaciji gledati i biskupov poslanik koji će im otvoreno reći da to nije nekakvo spa odmaralište, već mjesto za pokoru i okajanje grijeha. Film je to posebnog stila i estetike, a i fotografija je nekako siva, bijedna i mutna kao da je snimljeno kroz nekakav pijesak i sumaglicu kakvo je i vrijeme u tom obalnom mjestašcu. Ponovno je Larrain okupio sjajnu glumačku ekipu koju predvodi briljantni Castro, a odlično ga prati i ostatak društva. Film je to i sa suptilnom političkom oštricom jer poznato je da je Larrain prilično kritičan prema vremenu diktature, a iz tog razdoblja i dalje stalno ispadaju nekakvi kosturi iz ormara.
Primjedbe
Objavi komentar