Claudia Llosa na veliku scenu je dovela peruansku kinematografiju. Nakon što se 2006. godine u Sundanceu predstavila filmom "Madeinusa", tri godine kasnije snimila je "Mlijeko tuge" ili " La teta asustada" s kojim je osvojila Zlatnog medvjeda u Berlinu. Film inspiriran događajima s početka osamdesetih kada su ekstremno lijevi gerilci terorizirali stanovnike Perua i dalje je jedini film iz ove južnoameričke zemlje nominiran za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. "Sjajni put" ili "Sendero luminoso" kako je nazvano vojno krilo peruanske komunističke partije početkom osamdesetih je odlučio nasilno svrgnuti vlast i odvijao se ondje krvavi građanski rat.
Brutalizirali su oni i seosko uglavnom domorodačko stanovništvo koje je živjelo visoko u Andama, a ta strašna era dovela je i do raznih zastrašujućih legendi među Kečua indijancima. Prema jednom od tih praznovjerja žena koja doživi traumu za vrijeme trudnoće, prenijet će je svojim potomcima preko mlijeka koje je zbog toga gorko (engleski naziv filma je "The Milk of Sorrow"). Tako u uvodnoj sceni vidimo staru indijanku kako pjeva zastrašujuću pjesmu u kojoj opisuje kako je silovana i kako joj je brutalno mučen i ubijen muž i potom umire dok je uz nju kćer Fausta (Magaly Solier).
Fausta je odrastala slušajući priče o užasima koji su se događali za vrijeme konflikta između Sendera Luminosa i peruanske vojske. Te priče su u nju usadile takav strah od muškaraca i silovanja da si je u vaginu nekako ugurala krumpir vjerujući da će time odbiti sve potencijalne pokušaje. Naravno da će krumpir u tijelu utjecati na Faustino zdravlje, a to otkriće potpuno će preneraziti liječnika kada stigne na pregled, no odbit će da se krumpir izvadi van. I nije to jedini problem u kojem će se naći Fausta i njena obitelj koja živi u siromašnom predgrađu prijestolnice Lime, a to područje neodoljivo podsjeća na naselja koja smo viđali u filmovima Emira Kusturice. Trebali bi oni nekako odvesti mamino tijelo nazad u selo na pokop, no za to nemaju novaca pa će Fausta morati prihvatiti posao kućne pomoćnice bogate pijanistice Aide (Susi Sanchez). Možda sve ovo zvuči nekako morbidno, no jasno da je sve ono što ćemo vidjeti zapravo parabola na traume i strahote koje su prošli Peruanci tijekom tog stravičnog i okrutnog građanskog rata.
Tako je to simboličko mlijeko tuge koje se prenosi s generacije na generaciju zapravo trauma duboko usađena ne samo u one koji su preživjeli te horore, već i sljedeću generaciju. I zbilja je to poseban film, autentična psiho - socijalna drama snimljena u naturalističkom stilu, ali s onim posebnim, nekako mističnim latinoameričkim štihom. Sjajna je i mlada Magaly Solier, Kečua indijanka koju je Llosa otkrila još kao tinejdžericu dok je pjevala na ulici i angažirala je za glavnu ulogu u svom prvom filmu. Djeluje ona tužno, sjetno, melankolično, iznimno je šutljivo, očigledno se boji života i kao da samo čeka kada će joj se nešto loše dogoditi. I Llosa se tu predstavila kao autorica unikatne poetike i stila, a prava je šteta što je kasnije snimila tek dva prosječna filma, no još je dovoljno mlada i stigne još snimiti nešto barem približno dobro.
Primjedbe
Objavi komentar