U samo nekoliko godina hrvatska kinematografija je izbacila i drugu horor - komediju o nekoj vrsti zombi apokalipse u kojoj je pokretačka snaga tih živih mrtvaca nacionalizam. Tog koncepta prvi se dosjetio Predrag Ličina u filmu "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" iz 2019. godine, a pet godina kasnije film na jako sličnu foru je prema scenariju Maje Todorović i Ivana Turkovića Krnjaka snimio Dražen Žarković. I premda to žanrovski čak i solidno funkcionira te je sasvim solidno izvedena ta apsurdistička priča koja se odvija na fikcionalnom jadranskom otočiću Mala Glava, nije to bio moj stil humora.
Od početka sam imao dojam da je to humor tipičan za one treš domaće humoristične serije tipa "Stipe u gostima", "Mrkvomira" ili kako se nazivaju sve te bedaste budalaštine. Intencijski se tu jaše po stereotipima o Dalmatincima koji su već po tradiciji u sličnim neduhovitim domaćim komedijama glupi, lijeni, zatucani i primitivni. Naravno i nacionalisti, a tek negdje nakon polovice filma pretvara se "Šalša" u šašavi horor u kojoj će se stanovnici otoka početi pretvarati u zombije nakon što se najedu kontaminiranih paradajza ili pomidora po dalmatinski. Na Maloj Glavi je igrom slučaja završio smotani zagrebački vječni student Vatroslav (Crnogorac Momčilo Otašević) koji jedva krpa kraj s krajem radeći kao dostavljač pizze.
I to ne u bilo kakvoj pizzeriji, već u nekoj debilnoj šupi koja se naziva "Zeko Catering" i pravilo je da moraju dostavljati hranu u kostimu zeca. Nakon što njegov kolega Dalmoš dobije po pičci, Vatroslav će umjesto njega otići na njegov rodni otok Malu Glavu gdje se kolegina baba bavi uzgojem paradajza. Još u prologu filma smo saznali da je na tom otoku nekoć bila vojna baza i da je JNA ondje provodila eksperimente, a pokojni kolegin djed je radio ondje pa su tako i neki koncentrati iz baze završili kod njega. Igrom slučaja taj koncentrat za koji je baba mislila da je komovica, završit će u paradajzima i to će dovesti do još jedne u nizu blesavih zombi apokalipsa.
Primjedbe
Objavi komentar