Iranski dvojac Ali Asgari - Alireza Khatami se u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu predstavio provokativnom dramom zbog koje im je po povratku u domovinu izrečena zabrana snimanja filmova. Nisu oni ni prvi, zasigurno ni zadnji koji su doživjeli takvu sudbinu, a u satiričnoj drami koja se zapravo sastoji od devet kratkih vinjeta na temu života u Iranu, prikazuju oni kako to izgleda život u modernom Teheranu na primjeru nekoliko ljudi i njihovih priča. "Terrestreal Verses" je zapravo krajnje jednostavan film i sastoji se on od devet kratkih vinjeta koje su zamišljene na identičan način. Sastoji se svaka vinjeta od jednog neprekinutog kadra kojem je u fokusu jedan lik, a on razgovara s nekim drugim i susreće se s nekim problemom koji je tipičan isključivo za totalitarnu apsolutističku diktaturu kao što je Iran.
U prvoj vinjeti tako upoznajemo mladog čovjeka kojem se upravo rodio sin i došao ga je on upisati u općinu. No, problem je što su on i supruga dijetetu odlučili dati ime David, no kako je riječ o stranom imenu, birokrat kojeg ne vidimo, već ga samo čujemo, upozorava čovjeka da tako ne može nazvati dijete, već da izabere neko prikladno domaće iransko ime. I traje to natezanje neko vrijeme jer ni jedan ni drugi ne žele popustiti, a slične sudbine doživjet će praktički svi likovi ovdje koji će svaki na svoj način zaglaviti u paklu te sulude birokracije koja potpuno izluđuje ljude. Možda je i najbolji primjer redatelja koji se nalazi ispred člana komisije tamošnjeg ministarstva kulture sa scenarijem za svoj novi film, a situacija će se tu razviti preko svakog apsurda jer će iz scenarija morati izbaciti doslovno sve što je napisao.
I ranije su Asgari te Khatami koji mu je do sada uglavnom bio scenaristički suradnik snimali filmove koji su bili iznimno kritični prema državi u kojoj žive (Disappearance, Until Tomorrow), no u "Terrestrial Verses" su tu situaciju natjerali preko svakog apsurda. Ironija je samo što je riječ o apsurdima s kojima se i u stvarnosti susreću stanovnici današnjeg Irana, a vidimo da su to obično tako nadrealne i nestvarne situacije da ih se vjerojatno ne bi dosjetio ni Franz Kafka glavom i bradom. Film je to koji po duhu prati oca iranskog filma Abbasa Kiarostamija jer i on je bio najpoznatiji po filmovima u kojima su se potpuno brisale granice između stvarnosti i fikcije.
Da unaprijed nisam bio upoznat sa činjenicom da je riječ o igranom filmu, bez problema bih ovdje mogao zaključiti da se radi o dokumentarcu. Iako vjerojatno prednjači po cenzuri u svijetu, jednostavno je nevjerojatno da se u Iranu i dalje snimaju ovakvi izvanredni, sjajno promišljeni, politički angažirani filmovi. Dok vlasti jednom autoru stisnu zabranu, kao da se pojave tri nova koji kao da nastavljaju ondje gdje su ovi stariji stali i hrabro snimaju provokativne filmove kojima prikazuju kako to stvarno izgleda život u njihovoj zemlji. Zemlji koja se očigledno miješa baš u svaki aspekt života svojih stanovnika što ćemo vidjeti na primjeru ljudi kojima je očito puna kapa svega, no svi oni su jednostavno bespomoćni, nemoćni i potpuno očajni.
Primjedbe
Objavi komentar