Čak sedam godina su Dankinja Nanna Frank Moller i bosanski dokumentarist s londonskom adresom Zlatko Pranjić snimali dokumentarni film o jednom od najzagađenijih gradova u Europi. Kao što i sam naziv filma sugerira, riječ je o Zenici u Bosni Hercegovini, gdje se nalazi ogromna željezara i koksara na kojoj uopće nema filtera. Čitav periodni sustav ide van, primjećuje jedan ekološki aktivist i čovjek koji se očigledno iznimno dobro razumije u cijelu problematiku, a ozbiljni problemi događaju se godinama. Ljudi obolijevaju od karcinoma, djeca u ranoj dobi dobivaju dijabetes, a najpogođeniji je kvart koji se nalazi uz samu tvornicu koja je ujedno i jedna od najvećih stranih investicija u BiH i najveći poslodavac u cijelom gradu.
I na opservacijski način Moller i Pranjić godinama su bilježili kako izgleda borba ljudi iz Zenice da se pokuša nešto učiniti i da se zaustavi zagađenje zraka. Situacija je potpuno apsurdna jer zbog nekakvih glupih birokratskih propisa razina čestica benzena i ostalih otrova koji se ispuštaju van, nikada se uopće nisu ni mjerili. Dok ista multinacionalna kompanija koja je vlasnik željezare u sličnim pogonima u Europi na koksari ima filtere, ovdje toga nema. Sjajno "Nebo iznad Zenice" pokazuje taj i dalje gotovo pa kolonijalni odnos zapadnih zemalja prema istoku i stav da ovdje mogu raditi gotovo sve što hoće pa i stvari kakve im samo nekoliko stotina kilometara zapadnije ne bi pale na pamet.
Priča je jako kompleksna jer tvornica je to koja zapošljava više od dvije tisuće ljudi, a poznato je da se u ovim krajevima investitore drži kao kap vode na dlanu i nema da lokalne ili državne vlasti nešto rogobore protiv onih koji im donose novce. Pa makar ti isti investitori truju i ubijaju ljude, a ponovno je to situacija u kojoj kao da se ljude ucjenjuje pričama da se stranim investitorima ne smije ništa reći jer to znači gubitak poslova i katastrofu za cijelu sredinu. No, ljudi predvođeni tim pametnim i očito školovanim čovjekom čije sam ime nažalost zaboravio ne traže da se tvornica zatvori, već samo da se poštuju europski standardi.
Podjednako je impresivan i potresan sam početak filma kad nekoliko aktivistica obilazi kvart nedaleko od tvornice i razgovaraju s mještanima. I ne postoji ondje kuća iz koje netko već nije umro od raka koji se povezuje s ispušnim plinovima iz koksare ili ti ljudi sami već nisu bolesni. Kako će vrijeme prolaziti situacija će postajati sve apsurdnija jer dok se apsolutno ništa neće događati godinama oko onečišćenja zraka, krenut će inicijative da Zenica uđe u nekakvu mrežu zelenih europskih gradova. I svi će se praviti kao da nema nikakvih problema, a sjajno prikazuje ovaj film i srž svih problema tih modernih zelenih i ekoloških politika koje uopće nemaju veze s mozgom.
Naravno da svatko normalan misli da bi trebalo smanjiti zagađivanje zemlje, emisiju štetnih plinova i sve ostalo što bi kroz koju generaciju Zemlju moglo ostaviti nenastanjivom. Jednostavno mi se gadi cinizam koji ćemo na kraju vidjeti i ovdje jer dok se ljude jebe da se ne voze autima, već da koriste bicikle, da ne koriste plastične čaše ili vrećice, da razdvajaju otpad i što ga više i bolje razdvajaju to im dolaze veći računi, isti ti ljudi umiru od ispušnih plinova i zagađenja iz sličnih tvornica o kojima nitko od tih velikih zelenih vizionara ni da pisne i svi guraju glavu u pijesak kao nojevi. Nema tu pomoći i spasa dok su jedino profit i rast ono što se gleda i traži, a nekoliko ljudi iz tamo negdje Bosne, Srbije ili Hrvatske koji će umrijeti zbog ove i sličnih tvornica, nisu bitni baš nikome. Bitno je da isti ti ljudi slučajno koru od banane ne bace u kantu s papirom ili nedaj bože da kupe nešto od plastike.
Primjedbe
Objavi komentar