Raoul Peck je filmaš s Haitija kojeg najbolje pamtimo po za Oscara nominiranom dokumentarcu iz 2016. godine "I Am Not Your Negro" o američkom piscu i aktivistu za ljudska prava Jamesu Baldwinu. I prije i poslije je Peck snimao filmove sa snažnim aktivističkim štihom i posebno je on usmjeren na problematiku ne samo afroameričke zajednice, već stoljetne nepravde prema crncima još od vremena kolonijalizma čije se posljedice i danas osjećaju. Kroz životnu priču južnoafričkog fotografa Ernesta Colea upoznaje nas on s jednim od najstrašnijih režima u modernoj povijesti, apartheidskom Južnom Afrikom, a poetičan je to i emotivan dokumentarac o izgubljenoj duši i egzilu koji je uništio i njega, kao i mnoge poput njega.
Coleova knjiga fotografija "House of Bondage" iz 1967. godine prvi puta je ozbiljno skrenula pažnju zapada na ono što se događa u Južnoj Africi. Nakon što je objavio te sirove i potresne fotografije jasno da mu je povratak u njegovu zemlju bio nemoguć i proveo je on ostatak života kao ekspatriot, u egzilu lutajući svijetom sve dok 1990. je godine ni ne navršivši pedesetu umro gotovo kao beskućnik. Da situacija bude ironičnija, umro je on neposredno prije nego što je Nelson Mandela pušten i zatvora i prije nego što se njegova zemlja riješila stravičnog režima. Režima koji je svijet ponajviše upoznao kroz njegove crno - bijele fotografije.
Stilski je to također zanimljiv dokumentarac koji se gotovo isključivo sastoji od fotografija koje je Cole snimio. I to ne samo u Južnoj Africi pedesetih i šezdesetih potajice, već i kasnije u Americi u koju se također duboko razočarao kada je shvatio da se tadašnji segregirani Jim Crow sustav na jugu ne razlikuje puno od apartheidske Južne Afrike. Pratimo tu njegovo postupno sve veće otuđenje od svijeta, pravu alienaciju i to kroz njegove riječi koje kao narator čita glumac LaKeith Stanfield uz povremene arhivske snimke vremena i prostora koji je Cole obilazio. Tužna je to i tragična priča o umjetniku koji je s vremenom postajao toliko razočaran da je odustao prvo od svoje umjetnosti i fotografije, a polako je odustajao i od života.
Peck je zapravo na ideju o snimanju dokumentarnog filma o Ernestu Coleu došao nakon što je saznao da se u sefu banke u Stockholmu nalaze negativi tisuća njegovih fotografija koje su se godinama smatrale izgubljenima. Time je spašen i dobar dio njegovog nasljeđa, a dijelom je ovaj dokumentarac i misterij jer Coleovi nećaci pokušat će doznati tko je to zapravo sačuvao i pospremio. Peck kao da tu postavlja i pitanje treba li poštovati umjetnikovu želju da se nakon njegove smrti ono što je radio u figurativnom smislu spali ili zaboravi. Ili je ono što je Cole stvarao prevažno da bi bilo samo tako prepušteno zaboravu jer je riječ o nematerijalnom kulturnom dobru i podsjetniku na neka strašna vremena kojem je mjesto u južnoafričkim muzejima.
Primjedbe
Objavi komentar