Kathryn Bigelow prva je žena koja je osvojila Oscara za režiju (The Hurt Locker iz 2010.), a i dalje se ona može pohvaliti da je uz Chloe Zhao (Nomadland) i Jane Campion (The Power of the Dog) tek jedna od tri žene koje su osvajale Oscara za režiju. A čak osam godina se nakon povijesne drame "Detroit" moralo čekati što će ona snimiti te je "A House of Dynamite" premijeru imao u glavnom programu festivala u Veneciji. I snimila je Bigelow baš uznemirujuću i zastrašujuću kombinaciju trilera, drame i filma katastrofe jer u ovom suludo brzom, dinamičnom, napetom i intenzivnom filmu pratimo nekoliko minuta nakon što je otkriveno da prema Americi leti nuklearna bomba.
Nakon desetljeća posthladnoratovskog mira, nuklearna katastrofa se i nije činila tako izvjesnom i doimalo se neko vrijeme da svijet zaista ide preka nekoj normalnoj, mirnoj budućnosti. Nažalost, posljednjih godina živimo opet u potpuno suludim vremenima i dojam je kako novi svjetski rat nikad nije bio bliže, a zbog toga "A House of Dynamite" djeluje dodatno strašnije i šokantnije. Sve ono što ćemo vidjeti ovdje više ne djeluje tako nemoguće jer svijet je očito prepun luđaka na pozicijama moći koji bi mogli prirediti nuklearni holokaust, a radni naslov filma u kojem je okupljena velika ekipa poznatih glumaca i glumica mogao bi biti tako je sve počelo.
Priča je postavljena tako da iz više perspektiva pratimo tih 18 minuta od trenutka kada je uočeno da prema Chicagu leti nuklearni projektil upućen s nepoznate lokacije. Snimljeno je to u realističnom, gotovo pa dokumentarističkom stilu i akciju pratimo kroz događanja u nekoliko onih tajnih situacijskih soba i komandnih ureda kojima pristup imaju tek rijetki vojnici ili civili. Rebecca Ferguson je tako analitičarka iz jedne takve kontrolne sobe dok je Tracy Letts vrhovni zapovjednik vojske koji smatra da je jedino rješenje brzi odgovor. Bez obzira što se uopće ne zna tko je uputio projektil koji se približava Americi.
Jared Harris je ministar obrane kojem je upravo umrla žena, a kćer s kojom je izgubio kontakt (Kaitlyn Dever) živi upravo u Chicagu. Gabriel Basso je mladi savjetnik za sigurnost koji vjeruje da hitna reakcija nije rješenje jer će ona dovesti do kraja svijeta kakvog znamo. Idris Elba je pak predsjednik koji će tijekom posjeta školi doznati zastrašujuću vijest i na njemu je ipak konačna odluka hoće li stisnuti crveni gumb ili će čekati. Jasno da je situacija od prvog trenutka kada se shvati da nuklearni projektil leti prema Americi kaotična. No, sve će postati još gore kada ne uspije presretanje projektila i kada svi postanu svjesni da je udar u Chicago i brisanje grada na čijem području živi desetak milijuna ljudi neizbježno.
Čitao sam kako se neki gledatelji bunili zbog kraja koji ipak neću otkrivati, no snimila je Bigelow film od kojeg se zaista ledi krv u žilama. Nema tu junačenja i heroja poput Brucea Willisa koji će skočiti na nuklearnu bombu i odgristi joj pa progutati bojevu glavu. Nema ni legendarnog dr. Strangelovea koji će je zajahati pa pokušati preusmjeriti. Film je to o očaju, panici i osjećaju nemoći koji će slijediti u trenucima kada shvate da je udar neizbježan, ali i film koji postavlja pitanje što se u tom trenutku može učiniti. Treba li automatski reagirati i ispaliti nasumični projektil kao odgovor iako je nepoznato tko je napao. Je li to Sjeverna Koreja, Rusija ili netko treći, a jasno da i sve ostale nuklearne sile vide da projektil putuje prema Americi i svi se spremaju za nastavak. Netipični je to holivudski film katastrofe u kojem praktički i nema akcije u onom izvornom holivudsko - blockbusterskom smislu, no baš zbog toga je i tako dobar jer smo svjesni nemoći i činjenice koliko smo blizu katastrofe koja bi nas mogla zbrisati, a da toga nećemo biti ni svjesni do samog udara.
Primjedbe
Objavi komentar