Nakon dva iznimno provokativna i kontroverzna filma (Corpus Christi, The Hater) kojima je prilično razljutio dio domaće javnosti, Poljak Jan Komasa odlučio je nešto slično napraviti i u Americi. "Anniversary" je nevjerojatno brutalna i šokantna obiteljska drama koja će se do kraja pretvoriti u jezivu, možda mrvicu pretjeranu, ali iznimno efektnu distopiju. Film je to koji te gotovo ostavi bez teksta na završetku i čovjek počne razmišljati može li se nešto takvo dogoditi i u stvarnosti, a premda se tješimo da je to nemoguće, povijest nas uči da se nikad ne zna i da ljudska glupost ne poznaje granice. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više imao dojam da je prvi američki Komasin film jedna nešto duža epizoda iz "Black Mirrora", a radnja filma se tu odvija u razdoblju od pet godina.
Pet godina možda ne izgleda puno, no ovdje će se sve promijeniti u tih nešto više od 1800 dana, a priču pratimo kroz nekoliko obljetnica i proslava u početku ugledne, uspješne i dobro stojeće obitelji Taylor. Priča kreće 25. godišnjicom braka progresivne profesorice političkih znanosti na sveučilištu u Georgetown Ellen (Diane Lane) i njenog muža vlasnika popularnog restorana u Washingtonu, Paula (Kyle Chandler). Završava film s njihovom 30. godišnjicom braka, no do tada će se sve potpuno promijeniti i u obitelji i u državi koja će se pretvoriti u jezivu diktaturu, a na njoj će se moći ponajprije zahvaliti najnovijoj članici obitelji Taylor. Liz (Phoebe Dynevor) upoznajemo u uvodnoj sceni dok vježba kako će se predstaviti novoj punici i tastu nakon što ju je na proslavu Srebrnog pira doveo njen zaručnik Josh (Dylan O'Brien).
Ispostavit će se da je Liz nekoć bila Ellenina studentica koja je napustila studij jer je osjećala da ju je njena profesorica ponizila i osramotila kada je ona javno počela obznanjivati svoje antidemokratske, ultradesničarske stavove. No, Liz samo što nije postala nova zvijezda na konzervativnoj sceni sa svojom prvom knjigom "Promjena" koja će se pretvoriti u svojevrsni manifest konzervativnog pokreta. Ona je u vezi s Joshom koji je neuspješni pisac i osjeća se on kao promašaj, posebno u očima majke, cijenjene intelektualke koju čak i televizijske kuće pozivaju na debate o političkoj situaciji u zemlji u kojima ona brani fakultete od optužbi da su to bastioni organiziranog liberalizma.
.png)
S roditeljima još živi najmlađa kćer Birdie (McKenna Grace), a stići će na proslavu i starije sestre, komičarka i feministica Anna (Madeline Brewer) i pravnica Cynthia (Zoey Deutch) koja je stigla s dečkom Robom (Daryl McCormick). I očito je da su svi članovi obitelji bliski premda svi možda nemaju iste političke preferencije, no sve će se to promijeniti, posebno kada Lizina knjiga postane bestseler i njene ideje počnu se širiti kao zaraza. Iako ona tvrdi da su ideje u njenoj knjizi miroljubive i pozivaju na vraćanje tradicionalnim vrijednostima, zemlja će se ubrzo početi mijenjati. Pogotovo kada iza nje i Josha stanu moćne korporacije i kada oni postanu ne samo basnoslovni bogati, već i iznimno moćni.
Kako će vrijeme prolaziti, pretvarat će se Amerika u diktaturu premda gotovo i ne vidimo što se događa izvan tog raskošnog imanja u predgrađu Washingtona u kojem žive Ellen i Paul. Sve to djeluje zastrašujuće i s godinama će se ova obitelj početi raspadati, a osveta koju će snaha pripremiti punici bit će i više nego okrutna. Najviše me šokiralo zapravo što uopće nisam očekivao u kojem će se smjeru razviti ovaj film jer pretpostavljao sam političku crnu komediju o obitelji koja bi se mogla posvađati zbog različitih pogleda na politiku. No, "Godišnjica" odlazi ne nekoliko koraka, već nekoliko kilometara dalje i brutalna je to provokativna distopija koja nam ostavlja puno toga za razmišljanje.
Jednostavno volim ovakve politički nabijene filmove koji tematiziraju i aktualiziraju situaciju i stanje koji se događaju u svijetu oko nas. Premda je riječ o nezavisnoj produkciji i film je snimljen zapravo u Irskoj, okupljena je ovdje vrlo dobra glumačka ekipa, a činjenica je kako taj svijet oko nas postaje sve nemirniji, sve trusniji i sve polariziraniji. Sve je tu manje dijaloga i tolerancije, a sve više zakopavanja u ideološke rovove, agresivne retorike pa i otvorene mržnje koja se prelijeva s društvenih mreža. Zato se na ovaj film može gledati i kao na upozorenje što bi se moglo dogoditi i u našem dijelu svijeta koji još uvijek smatramo demokracijom, no tanka je linija koja dijeli od odlaska svega kvragu.
Primjedbe
Objavi komentar