Zadnjih godina još od ruske invazije na Ukrajinu do nas nekako slabo dolazi filmski pa i serijski sadržaj iz prostorno najveće zemlje svijeta. Pogotovo onaj kvalitetni, dijelom i zato što je dobar dio tamošnjih najboljih filmaša poput Zjagvinceva ili Serebrenikova, kao i mladih talenata (Kantemir Balagov, Marija Šalajeva, Aleksej Čupov i Natalija Merkulova) napustilo svoju zemlju. Taj intelektualni deficit nažalost je također nešto što će se u godinama koje dolaze sigurno osjetiti u Rusiji, ne samo po pitanju filma jer koliko mi se čini ondje cenzura nikad nije bila čvršća, a uostalom sumnjam da je nekome ondje trenutačno do filmova.
Tim više me ugodnije iznenadila serija "The Boy's Word: Blood on the Asphalt", brutalna, divlja, kaotična i nasilna drama o počecima ruskih bandi za vrijeme terminalne faze Sovjetskog saveza. Ruski filmaš Žora Križovnikov do sada i nije snimio nešto posebno pamtljivo, no serija koju je sam i osmislio prema nefikcionalnoj knjizi "Dječakova riječ: Kriminal u Tatarstanu od 1970 do 2010" je zbilja nešto što se nije moglo snimiti nigdje drugdje nego u Rusiji. Radnja se odvija u gradu Kazanu, prijestolnici ruske pokrajine Tatarstana, a mjesto je to za koji se veže i termin "kazanski fenomen" kojim su ruski novinari opisivali uspon mladenačkih bandi ondje još od kraja sedamdesetih.
Tako i ovdje pratimo uspon i pad jedne bande čiji su članovi uglavnom dječaci od kojih 14, 15 ili 16 godina uz izuzetak nekoliko starijih koji su im vođe. Radnja se odvija negdje sredinom ili potkraj osamdesetih jer traje rat u Afganistanu odakle se kući vraća mladić po imenu Vova koji će se ubrzo prometnuti u vođu jedne od tih kvartovskih bandi. Prije njega upoznajemo njegovom mlađeg brata Marata i njegovog najboljeg prijatelja Andreja, talentiranog pijanista. Dječaci su to od kojih 14 godina, a žive oni u sustavu koji se na očigled raspada. Te bande su podijeljene teritorijalno i sve one čvrsto drže svoje područje, a iako su njihovi članovi klinci, obračuni između njih djeluju zastrašujuće i šokantno.
Nema tu milosti, a onaj koji jednom uđe u bandu ne može iz nje izađi samo tako. Kao što i sam naziv serija kaže, dječakova riječ tu je svetinja i nikome ne pada na pamet cinkanje, odbijanje sudjelovanja u tučnjavi, a pravi su to divljaci. Surovo je preblaga riječ za sve ono što ovdje vidimo, a tu sumornu, potpuno besperskeptivnu egzistenciju dodatno upotpunjuju zima i stalni snijeg. Na zanimljiv način ova serija prikazuje i okolnosti zbog kojih je bilo moguće da se nešto baš ondje razvije, a gotovo svi ti klinci dolaze iz slomljenih obitelji. Roditelji su im ili razvedeni ili im je netko umro ili su alkoholičari, uz izuzetak Vovine i Maratove obitelji čiji je otac partijski funkcioner.
Vlada ondje potpuno bezakonje, a sjajno prikazuje "Krv na asfaltu" na čemu je to izrasla današnja Rusija. Jer gotovo svi ti klinci, barem oni koji će uspjeti preživjeti do devedesetih kada će se kriminal u Rusiji razviti na bitno višu razinu, postat će ozbiljni kriminalci. A te gotovo pa bande divljih i bijesnih huligana koji se divljački mlate po ulicama, razvit će se u dobro organizirane kriminalne organizacije. Najzanimljivije od svega je što cijelu priču pratimo uglavnom iz perspektive dvojice 14-godišnjaka. Klinaca koji se žele dokazati i koji će u tim uličnim bandama pronaći neku vrstu nadomjestka za obitelji koje uglavom i nisu imali. Pronaći će oni u okrilju tih bandi neku vrstu sigurnosti, povezanosti, osjetit će tu gotovo pa plemensku vrstu poštovanja i odobravanja, a jednom kada uđu unutra, shvatit će da nema natrag. Brutalna je to, šokantna i potresna serija koja na uvjerljiv i realističan način prikazuje povijesne okolnosti, a vidjet ćemo hoće li se u budućnosti ova priča razvijati i dalje jer potencijala sigurno ima.
Primjedbe
Objavi komentar