Albert Serra je jedan od onih avangardnih filmaša i miljenika dijela kritike čiji igrani filmovi me prethodno i nisu pretjerano oduševili. Njegov umrtvljujući stil u hvaljenim filmovima kao što su "Smrt Luja XIV", pogotovo nagrađivani "Pacifiction" bio mi je nevjerojatno zamoran, a sličan je slučaj i s njegovim dokumentarcem "Afternoons of Solitude" koji je nominiran za europski film i europski dokumentarac godine. Ovaj španjolski filmaš je većinu prethodnih filmova snimio u Francuskoj i ne bavi se naracijom u tradicionalnom smislu, nego atmosferama, gestama i dugotrajnim promatranjem koje polako otkriva likove i njihove unutarnje tenzije. Baš takav je i ovaj monotoni i repetitivni dokumentarac kojem se ipak mora priznati da vizualno djeluje impresivno i upečatljivo, no malo to znači kada sam se uopće borio držati pažnju.
Opservacijski je to i umjetnički dokumentarac o tradicionalnom španjolskom spektaklu koridi u kojoj se matador bori s bikom na posebno uređenom borilištu. Vidimo i u "Tardes de soledad" kako je korida strogo ritualizirana. Odvija se u nekoliko faza, a svaka ima svoj simbolički i tehnički smisao. Matador uz pomoć pomoćnika najprije testira snagu i ponašanje bika, zatim se životinja postupno iscrpljuje, a završni čin je matadorov pokušaj da jednim preciznim udarcem dokrajči nesretnu životinju. Čitav se događaj smatra spojem tradicije, umjetnosti pokreta i ceremonije, no istovremeno je korida iznimno kontroverzna i meni je recimo potpuno neshvatljivo kako je nekome zanimljivo gledati to mučenje jadne životinje.
No, unatoč svim kontoverzama korida je i dalje dio španjolskog identiteta, a praktički cijeli film ovdje pratimo mladog peruanskog matadora Andresa Rocu Reya i njegove završne ritualne plesove s bikovima. I djeluje kao da to nikada neće završiti i Serra iz neobičnih kutova, često iz close-upa snima tu završnicu koride, a sve to mi je bilo užasno frustrirajuće i naporno. Osim same "borbe" koju je zapravo glupo nazvati borbom jer prije nego što ovaj mladi završivač posla i uđe u koridu, njegovi sidekicki su već jadnog bika potpuno iscrpili i ispikali nekakvim kopljima, pratimo i kako se on vozi za svojom svitom, kako se u hotelu sprema za koridu, kako se moli... Baš kao i sve Serrino što sam do sada gledao, bilo je to baš dosadno i naporno, tim više jer mi je to mučenje životinje potpuno besmisleno.
Primjedbe
Objavi komentar