Još valjda od vremena novog vala francuski film traži tko će preuzeti štafetu od vizionara svjetskog glasa poput Godarda, Truffauta, Chabrola, Mallea, Tatija, Clouzota, Bressona i ostatka ekipe. Činilo se neko vrijeme da bi to mogao biti Luc Besson i ostatak ekipe iz Cinema du Look osamdesetih, no Besson već desetljećima ništa bitno, ni posebno dobro nije snimio. Bljesnuli su kasnije razni autori, no teško je ipak filmaše poput Francoisa Ozona, Jacquesa Audiarda ili Claire Denis staviti u istu rečenicu s ekipom malo gore. Tako Francuzi očigledno od nekih svojih filmaša na silu pokušavaju napraviti zvijezde, a najbolji primjer mi je tu Julia Ducournau, koja se 2016. godine predstavila hororom "Raw", a koju godinu potom je ničim izazvana dobila Zlatnu palmu u Cannesu za solidniji, ali ipak prosječni "Titane".
I s trećim filmom se precijenjena Ducournau predstavila u Cannesu, a "Alpha" je njen do sada uvjerljivo najlošiji film, slabiji i iritantniji čak i od iznimno mi dosadnog "Raw". No, ovaj puta kritike je nisu štedjele te su se i publika i kritika uglavnom ovaj puta složili da je snimila prilično bezvezan, nejasan film koji će se na kraju pretvoriti gotovo u potpunu besmislicu. Ponovno je to body horor, no istovremeno je "Alpha" i distopija, obiteljska drama, fantazija i coming-of-age, a radnja filma se odvija u nekakvoj distopijskoj alternativnoj stvarnosti jer sredstvo plaćanja u Francuskoj i dalje je franak.
U centru pažnje je 13-godišnja djevojčica Alpha koja živi s mamom (Iranka Golsfhifteh Farahani) porijeklom berberkom i po zanimanju liječnicom, a jedne večeri će se Alpha s divljeg partya vratiti s tetoviranim slovom A na ruci. I to će potpuno prestraviti njenu majku jer svijetom hara nekakva misteriozna zarazna bolest od koje ljudi kao da se počinju okamenjivati i nema tu lijeka. Alpha je uplašena da je i ona zaražena jer ju je tetovirao nekakav dripac s tko zna koliko puta rabljenom iglom, a ubrzo će se pojaviti i mamim brat ovisnik Amin (Tahar Rahim) koji je očito i sam zaražen, no s puno blažim simptomima. I od početka do kraja to djeluje tako pretenciozno, iritantno, pogotovo jer sam dosta rano predosjetio da to ne vodi nigdje, a tako se i pokazalo. Rekao bih razočaranje, no od Ducournau zapravo i nisam ništa očekivao, a nadam se da će me u budućnosti natjerati da promijenim mišljenje o njoj.
Primjedbe
Objavi komentar