Vodi nas ova zabavna i uzbudljiva drama snimljena po stvarnim događajima u vrijeme kada se sve nekako činilo moguće i ostvarivo pa da i jedna klinka koja je tek postala punoljetna organizira koncert čija će snimka ubrzo postati najprodavaniji pijanistički solo album u povijesti. Kao što i naziv filma Ide Fluka sugerira, mjesto i vrijeme radnje su njemački grad Köln 1975. godine, a glavni protagonisti filma su mlada organizatorica konerata i promotorica Vera Brandes (Mala Emde) i slavni jazz-pijanist Keith Jarrett (John Magaro). I pogodio me "Köln 75" u onaj pozitivni živac jer baš volim takve filmove, pogotovo kada se odvijaju u tom zanimljivom, intenzivnom i buntovnom razdoblju kao što je bilo sedamdesetih.
I premda je Jarrettov čuveni koncert u kelnskoj operi središnji događaj filma, mi zapravo tu pratimo događaje koji su mu prethodili i saznajemo kako do koncerta umalo nije došlo. Glavna junakinja je ovdje zapravo mlada Vera, tinejdžerica iz obitelji neke više srednje klase čiji je otac zubar i predvidio je da će kćer naslijediti njegov posao, no ima ona neke druge planove. Opsjednuta je ona jazz glazbom, pravi fanatik i ljubitelj premda se jazz obično veže uz nešto starije ljude dok mladi poput nje tada uglavnom slušaju rock. Igrom slučaja će se ona kao 16-godišnjakinja pretvoriti u organizatoricu koncerata kada joj britanski saksofonist Ronnie Scott predloži da mu organizira turneju po Njemačkoj.
Uspjet će ona nekako organizirati koncerte, ubrzo će joj se početi javljati i drugi glazbenici, a nakon Jarrettovog nastupa u Berlinu, odlučna je organizirati i njegov nastup u svom Kölnu. Premda "Köln 75" povremeno upada u klišeje kakvi obično dolaze sa sličnim filmovima, bilo je to baš zanimljivo, dinamično, pogotovo jer nam je jasno kako sve to što se dogodilo u startu kao da je bilo osuđeno na propast. No, umjesto toga ispalo je famozni koncert koji poznavatelji jazza i dalje ističu kao jedan od najfamoznijih. Uz Veru i Keitha na kojeg će se fokus prebaciti negdje u drugoj polovici filma je i fikcionalni jazz novinar (Michael Chernus) koji prati Jarrettovu turneju, a on će biti velika pomoć nama koji baš i nismo neki poznavatelji jazza.
U nekoliko navrata on će "probiti" četvrti zid kako bi nam objasnio na koji način jazz funkcionira i zašto su Jarrettovi nastupi posebni i nešto što bi se moglo opisati kao "pure music". Jer dok je jazz sam po sebi improvizacija, Jarrettova turneja sredinom sedamdesetih bila je specifična po tome što je svaki koncert bio potpuno drukčiji i što ni sam nije uopće znao što će odsvirati te večeri tako da je svaki koncert bio posebno iskustvo. Ističe se ovaj film tim svojevrsnim pomakom perspektive jer riječ je o priči koja se odvija iza pozornice i pratimo tu logističke probleme oko organizacije kojem je dobrim dijelom doprinijelo i Verino neiskustvo, ali i protivljenju okoline prilično nezainteresiranom za nešto takvo. Film detaljno prikazuje niz prepreka, od tehničkih problema s instrumentom do iscrpljenosti samog Jarretta, čime se naglašava koliko je povijesni uspjeh bio neizvjestan i kako je malo nedostajalo da se čuveni koncert uopće ne dogodi.
Primjedbe
Objavi komentar