Britanskog filmaša Johna Boormana danas prvenstveno pamtimo po dva filma. Jednom kultnom koji mnogi smatraju remek-djelom (Deliverance) i jednom koji spada u krug najomraženijih i kritički najzgaženijim (Egzorcist II: Heretik). Snimio je on još sjajnih filmova poput "Hope and Glory", a meni je recimo oduvijek sjajna bila njegova mračna vizija legende o kralju Arthuru i vitezovima okruglom stola "Excalibur". Zanimljivo je kako je Boorman karijeru počeo kao novinar da bi potom počeo snimati televizijske dokumentarce, a modernistički revenge triler "Point Blank" bio je njegov dugometražni igrani prvijenac.
Tu je priliku Boorman dobio prvenstveno zahvaljujući povjerenju Leea Marvina koji je inzistirao da baš on režira taj triler prema romanu "Lovac" Richarda Starka jer su im se poklopile vizije da to ne bude klasična ekranizacija krimića tog doba. Zato i "Point Blank" djeluje kao neobičan spoj kriminalističke priče i halucinatornog filmskog eksperimenta, nešto što na prvu možda zvuči kao klasični noir o osveti, ali se pretvara u gotovo hipnotičku studiju usamljenosti, izdaje i upornosti. Priča prati Walkera (Marvin) čovjeka koji se tvrdoglavo kreće kroz hladan, anonimni Los Angeles kao da je već napola duh. Njegov je cilj jednostavan, a to je vratiti novac koji mu je ukraden i pritom razotkriti mrežu ljudi koji su ga ostavili da umre, a Boorman to prikazuje sve samo ne na klasični naracijski način kad pomislimo na ovakve žestoke krimiće iz tog vremena.
Boormanovo insceniranje upadljivo je moderno jer ritam je naglo isprekidan, montaža povremeno podsjeća na subjektivne bljeskove sjećanja ili snova, a prostor djeluje kao da se širi i skuplja oko glavnog lika. Sve to stvara dojam da gledamo unutarnje stanje čovjeka koji se pokušava vratiti u svijet koji ga je već odbacio. Lee Marvin nosi film gotovo stoički, s minimalnim gestama, ali s nekom težinom koja kao da progovara iz svakog kadra. Grad se pritom pojavljuje kao sterilna kulisa, puna velikih praznina i oštrih linija, što samo pojačava osjećaj izolacije.
Umjesto klasičnog raspleta, film ostavlja otvorene mogućnosti: je li Walker stvarno među živima ili njegova potraga funkcionira kao metafora? Takva nedorečenost daje "Point Blanku" neku posebnu privlačnost iako djeluje dosta zbunjujuće. Ostaje dojam da je riječ o kriminalističkom filmu koji se pretvorio u psihološki labirint, a svejedno ovaj film ostaje jednako provokativan danas kao i u trenutku kada je snimljen. Ponajviše je ovaj film ostao zapamćen po tome što Marvinov lik tu valjda 15 puta ponavlja rečenicu "I Want My Money Back!", a oni koji su ga skratili za njegovih 93 tisuće dolara, neće se najbolje provesti.
Primjedbe
Objavi komentar