Giuseppe Tornatore jedan je od prvih koji je počeo ispunjavati prazninu u talijanskom filmu nakon odlaska velemajstora poput Fellinija, De Sice, Viscontija, Rosselinija, Antonionija i ostatka društva iz zlatnog doba talijanskog filma. Upravo Felliniju on kao da najviše duguje i dijeli njegovu sklonost pričama o likovima koji su veći od života i pretvaranju stvarnosti u neku vrstu mitologije. A prvi film koji je snimio na engleskom jeziku i uglavnom s anglo-američkim glumcima koji je bio tada i njegova daleko najskuplja produkcija, donosi jednu od onih epskih, grandioznih priča koje djeluju kao pravi mit, legenda. No, tko zna, možda se nešto slično nekad i dogodilo.
Na prvi pogled je "The Legend of 1900" jednostavna bajka o izvanrednom samoukom pijanistu koji je čitav život proveo na jednom od onih ogromnih prekooceanskih parobrodova kakvi su između Europe i Amerike prometovali od druge polovice 19. pa sve negdje do Drugog svjetskog rata. Radnja prati čovjeka neobičnog imena: Danny Boodman T.D. Lemon 1900 (Tim Roth), pronađenog kao napuštena beba na parobrodu Virginian 1900. godine po čemu je dobio i ime. I to dijete koje nikada neće napustiti parobrod izrast će u pravog virtuoza klavira čija će slava prerasti granice broda unatoč tome što on neće kročiti na kopno.
A priču o njemu doznajemo kroz naraciju Maxa Tooneya (Pruitt Taylor Vince), trubača koji je u teškoj besparici i toliko je očajan da mu se kao jedini izlaz čini prodaja njegove trube. No, starcu kojem će prodati trubu usput će ispričati priču o najboljem pijanistu kojeg je ikada sreo i koji mu je postao prijatelj jer su neko vrijeme zajedno svirali na brodu. Naracija u stilu flešbekova daje filmu poseban ton i duh jer riječ je o jednoj od onih priča za koje je nekako teško povjerovati da su se stvarno dogodile, no opet zvuče fantastično, zabavno, gotovo da poželimo da je stvarna. Tako nekako ispada da je 1900 istovremeno i čovjek i mit, figura koja simbolizira one koji se boje svijeta i to ne zato što je svijet opasan, već zato što je prevelik. A njemu je njegov brod sasvim dovoljan.
Jer za tog vrhunskog pijanista svijet je smislen samo dok ima jasne rubove i dok su tu paluba, ocean, horizont. Kopno nudi previše mogućnosti, previše puteva i u tom beskraju on se ne snalazi i ne usudi se ni pokušati, a brod je, paradoksalno, njegova sloboda i njegov zatvor. "The Legend of 1900" tako govori o cijeni izbora i o tome kako se neki ljudi odluče za sigurnost poznatog, čak i ako to znači odbaciti život kakav bi svijet od njih očekivao. Umjesto da postane svjetski poznati pijanist, 1900. će odabrati svoje sklonište odnosno brod koji ga je oblikovao. Trijumfirao je ovaj film u izboru za talijanski film godine, a još jedan kvalitetan i upečatljiv score je tu upisao i legendarni Ennio Morricone koji je nomiran za Zlatni globus za najbolju glazbu.
Primjedbe
Objavi komentar