Osam godina nakon što je ponovno izgnan iz svoje Španjolske jer je njegova provokativna nadrealistička humorna drama "Viridiana" razbjesnila katoličku crkvu, Luis Bunuel je snimio, pokazat će se, posljednji film u svojoj zemlji. "Tristana" je bitno konvencionalnija melodrama snimljena u španjolsko - francusko - talijanskoj produkciji pa i ne čudi da tri glavne uloge imaju glumci iz sve tri te zemlje. Cahterine Deneuve je tako mlada Tristana koju će zavesti manipulativni stariji Don Lope (Fernando Rey) kojem je ona postala štićenica nakon što joj je umrla majka.
Radnja filma se odvija krajem 20-ih i početkom 30-ih u španjolskom gradu Toledu, a Don Lope je bogati aristokrat i ženskar čiji se pogled na život možda najbolje ogleda u rečenici "Ako želiš poštenu ženu, slomi joj nogu da ne može iz kuće". Bolesno je on posesivan i ljubomoran, a prema Tristani se istovremeno ponaša kao da mu je supruga i kćer. Doslovno sve on brani mladoj ljepotici koju je uzeo pod svoje nakon smrti njene majke, a nesretna i siromašna djevojka praktički i nema izbora nego pristati na sve njegove hirove. Sve dok se ne zaljubi u mladog slikara Horacia (Franco Nero) s kojim će ubrzo pobjeći u Kataloniju, no sudbina će se poigrati tako da će se nekoliko godina kasnije ponovno susresti Tristana i Don Lope, ali sada pod bitno drukčijim okolnostima.
Zaslužila je na kraju "Tristana" nominaciju za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a ističe se ovaj film prvenstveno načinom na koji psihološku dramu pretvara u tihu, ali oštru društvenu kritiku. U središtu priče nalazi se odnos između don Lopea i njegove štićenice Tristane, u kojem prividna briga prerasta u složenu mrežu emocionalne i socijalne dominacije. Bunuel taj odnos promatra gotovo kirurški hladno, naglašavajući kako se moć često skriva u sitnim gestama svakodnevice, a moralna načela prilagođavaju onome tko ih izriče. Tijekom filma tako Tristana se iz povučene, nesigurne djevojke pretvara u ženu koja preuzima kontrolu, ali istodobno postaje distancirana i osvetoljubiva.
Kako je ipak to Bunuel, tako to ne može proći bez njegovog prepoznatljivog nadrealizma koji se ponajviše ogleda u vizualnoj simbolici, recimo u Tristaninom snu o odrubljenoj don Lopeovoj glavi. Deneuve je ponovno sjajna kao elegantna, ali hladna, zatvorena ljepotica, prava ledena kraljica koja će se do kraja osloboditi, a sjajno Bunuel tu koristi i španjolski grad Toledo u kojem se odvija radnja. Te kamene ulice, tišina i klasična arhitektura kao da naglašavaju osjećaj zatočenosti i sudbine koja se polako zatvara oko likova. Tristana se tako izdvaja kao film u kojem se melodrama prelama kroz ironični Bunuelov stil stvarajući priču o moći, žudnji i neizbježnoj promjeni.
Primjedbe
Objavi komentar