Eto
i jednog hrvatskog filma na ovoj listici, a odmah da kažem da kad god sam u
prilici, trudim se hrvatski film pogledati u kinu. Može misliti tko što hoće o hrvatskom filmu, ali naš je i uvijek ga se trudim ispoštovari barem na taj način jer, htjeli mi to ili ne, drukčijeg, boljeg ili lošijeg nemamo. Dio pogledam u kinu, no u dobrom dijelu slučajeva nažalost ne
uspijem u tome, a kako televiziju uopće ne gledam (osim kad su naravno na
programu utakmice ili prijenos Lijepom našom iz Canberre, Ljubuškog ili
Pittsburgha) propustim ih onda i kad se pojave na televiziji pa ostajem na
milost i nemilost seedera kod kojih se hrvatski film valjda nađe jednom ili dva
put godišnje i ako ga brzo ne uhvatiš mogućnost njegovog ulova bespovratno
ostane izgubljena.
S
posljednjim filmom Nevija Marasovića imao sam sreće. Ostao je valjda još jedan
seeder, bit će da sam ja bio i jedini leecher, ne znam tko je bio taj dobri
čovjek koji mi je omogućio da s njegovog hard diska posišem ovaj film, no hvala
mu na tome jer Goran je stvarno iznenađujuće dobar film. Sjećam se dok je
dolazio u kina prije godinu ili više dana kad su ga predstavljali kao hrvatski
Fargo. Ja neke velike poveznice s kultnim ostvarenjem braće Coen i nisam vidio
osim snijega i što je Marasović radnju filma smjestio u Gorski kotar i Delnice,
dok je Fargo najveći grad Sjeverne Dakote, također valjda najrjeđe naseljene
američke savezne države. I tu sličnosti staju.
Goran
me čak više podjseća na skandinavske filmove, a što ni ne čudi jer je Marasović
scenarij napisao zajedno s izvjesnim Norvežaninom po imenu Gjermund Gisvold, a
ja moram priznati da za to ime nikada nisam ni čuo. No, ovaj Norvežanin očito
je donio dašak Skandinavije u Gorski kotar, a Goran je prava šokantna mračna
priča o čijoj radnji ne bih otkrivao gotovo ništa da ne pokvarim doživljaj
onima koji su kao i ja do nedavno, propustili ovaj film. Samo ću reći da je
glavni lik ovog filma Goran (izvrsni Franjo Dijak) taksist iz Delnica, koji
živi sa slijepom suprugom (Nataša Janjić), a Slavko (Goran Bogdan) je njegov
najbolji prijatelj i on je poslovođa u pilani u kojoj je vlasnik Goranov tast
(Milan Štrljić). Tu je još i Janko Popović Volarić kao Goranov šogor koji u
Delnice stiže iz Zagreba u društvu prijatelja (isto poznata faca, ali ne znam
kako se zove taj glumac, mislim da je glumio u Život je truba), dok se u ulozi Slavkovog
brata pojavljuje Bojan Navojec. Evo, raščlanili smo obiteljske odnose u ovom
goranskom trileru, koji dobrim dijelom vozi dosta sporo, a onda eksplodira i ne
zaustavlja se.
Mogu
samo dodati da je Goran stvarno sasvim dobar film i ne mogu se baš sjetiti
jesam li ikada pogledao ijedan klasični hrvatski triler. Doduše, ima ovdje i
elemenata drame (ipak je to hrvatski film), a moram priznati da do sada nisam
uspio uhvatiti nijedan raniji film hvaljenog Nevija Marasovića, ni The Show
Must Go On, ni Vis-a-Vis, ni neku seriju koju sad na IMDB-u vidim da je
režirao. No, i Goran mi je sasvim dovoljan da dam ovom filmašu palac gore, a
svečano obećajem i dajem zakletvu da ću sljedeći njegov film otići pogledati u
kino.
Primjedbe
Objavi komentar