Jean-Luc Godard jedan je od najvećih velikana francuskog filma i jedan je od prvoboraca francuskog novog vala, a ovu biografsku homornu dramu o nekoliko godina njegovog života potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća francuski oscarovac Michel Hazanavicius (za mene apsolutno precjenjeni Artist) napisao je i režirao po autobiografiji Anne Wiazemsky. Anne se tijekom 60-ih pojavila u nekoliko Godardovih filmova te se za njega i prije no što je napunila 20. godinu, a stari Žan-Luk već imao je 37 ljeto. Njihov brak potrajao je sve do 1979. godine, a u svojoj knjizi Wiazemsky, inače unuka poznatog francuskog pisca i novinara te dobitnika Nobelove nagrade Francoisa Mauriaca, opisala je kako je izgledao život s ovim slavnim čudakom. Nakon što se tijekom 60-ih godina proslavio filmovima kao što su "Do posljednjeg daha", "Muškarac i žena", "Le Mepris" i "Bande a part", sve redom klasicima novog vala, Godard je u drugoj polovici 60-ih godina počeo snimati potpuno eksperimentalne i široj javnosti nerazumljive filmove. Iako je dolazio iz bogate i ugledne obitelji, Godard je tijekom 60-ih godina postao ultraljevičar, pravi marksist, a najveći politički idol bio mu je Mao Ce Tung.
Zalagao se Godard za revoluciju na svim poljima pa tako i na filmskom te je mnoge provocirao i živcirao idejama da sve filmove treba uništiti i da treba zapravo početi ispočetka. Tako je sa skupinom istomišljenika osnovao i osnovao grupu Džiga Vertov nazvanu po sovjetskom revolucionarnom filmašu te je počeo snimati filmove u kojima zadnja riječ nije bila redateljeva, već bi se cijela ekipa ujutro sastala kao neki plenum pa do početka popodneva raspravljala kako bi pojedini dan snimanja trebao izgledati. U ovom filmu možemo i vidjeti da je Godard potpuno kontradiktorna ličnost, koja je ne samo podržavala studentske prosvjede 1968. godine, već aktivno i sudjelovala u njima, iako su ga mnogi smatrali lažnjakom i prijevarom pošto je sam inače živio u bogatstvu i uživao je u svim blagodatima kapitalizma. Revolucionarna misao toliko ga je izluđivala i smišljao je takve ideje da se posvađao sa svim prijateljima te je na kraju ostao sam, pošto njegov karakter više nije mogla trpjeti ni njegova mlađahna supruga.
Unatoč tome što mi njegov Artist zapravo nikada nije sjeo (kad bolje razmislim, mislim da ga nikada i nisam uspio pogledati do kraja koliko mi je bio odbojan), Hazanaviciusu se ne može poreći da je ne samo vrstan redatelj, već i vrstan poznavatelj filma. I dok se u Artistu poigravao s postulatima nijemog filma iz razdoblja 20-ih godina, ovdje se Hazanevicius poigrava i s jednom od francuskih svetinja, novim valom. Tako je i Le Redoutable (film je dobio naziv po francuskoj podmornici iz 60-ih godina koja se predstavljala kao simbol francuske vojne moći, a vidimo u filmu koliko je Godard prezirao to degolovsko razdoblje) djelomično snimljen u novovalnom stilu, a na nekim mjestima precizno se poziva na brojne poznate Godardove filmove, ponajviše na legedarni "Do posljednjeg daha". Godarda je odglumio francuski glumac mlađe generacije Louis Garrel, dok je njegovu suprugu utjelovila Stacy Martin. Ovu smo mladu glumicu mogli upoznati u "Nimfomanki" Larsa von Triera, gdje se pokazala kao sve samo ne sramežljiva djevojka, a i ovdje dosta vremena Stacy provodi u "evinom kostimu". Iako ne znamo kakvo je mišljenje o ovom filmu samog Godarda, koji je u prosincu 2017. godine napunio 87 godina, čim je čuo da se snima film po knjizi njegove nekadašnje supruge, rekao je da je to "glupa, glupa ideja". Za mene ovaj film nikako nije bio glup, već se pokazao kao prilično zabavan i duhovit te krasan prikaz zanimljivog razdoblja života čovjeka, koji se nikada nije volio prilagođavati društvu i koji je uvijek živio u nekom svom filmu.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar