Smrt je nešto
što nas sve čeka i zapravo je nekako i pošteno što će nas sve, bogate ili
siromašne, lijepe ili ružne, visoke i niske, mršave i debele ista sudbina
zadesiti. Ima u tome neke kozmičke pravde jer će i oni koji su tijekom života
gomilali bogatstva završiti isto kao oni što su živjeli od danas do sutra, a
iako iz nekih znanstvenih krugova dopiru teorije da će u bližoj ili daljoj
budućnosti biti moguće doseći besmrtnost, to se zasigurno još neće dogoditi
naših života. Normalni ljudi, jasno, o smrti zapravo i ne razmišljaju previše.
Obično tek o svojoj smrtnosti pomisle u trenucima kad im premine netko od
bližnjih ili kad na partaceplu vide da je umro netko mlad i kome još i nije
bilo vrijeme. No, obično se vrlo brzo tijek misli tada pokušava prebaciti na
neke vedrije teme i misliš si pa neće valjda i mene. Nekako svi očekujemo da
ćemo živjeti barem nekih 70, 75 ili 80 godina, koliko iznosi prosječni životni
vijek danas na zapadu, a saznanje da ti je kao 30-godišnjaku ili 40-godišnjaku
ostalo još samo nekoliko mjeseci života zasigurno mora biti nešto najstrašnije
što ti se može dogoditi.
Upravo to se dogodi i glavnom junaku ovog filma, 44-godišnjem radniku u tvornici i ocu 12-godišnje kćeri i 8-godišnjeg sina, Franku. Odmah na početku on saznaje da ima neoperativni maligni tumor na mozgu i da mu je ostalo još samo nekoliko mjeseci života. Naravno da čovjek odmah doživljava šok, ni on ni njegova supruga Simone ne znaju kako to obznaniti njihovoj djeci, a kako vrijeme polagano odmiče i njegovo se zdravstveno stanje pogoršava, sve zapravo postaje još i teže. Iako čovjeku nema spasa, on na sve moguće načine pokušava produžiti život te se podvrgava bolnim i napornim kemoterapijama i radioterapijama nadajući se čudu.
Uz pomoć svoje obitelji Frank putem iPod-a snima svoja dnevna
stanja, koja se sastoje od uspona i padova, promjena raspoloženja, mučnina,
tuge, boli, ljubavi i mržnje i postavljanja pitanja zašto se to moralo dogoditi
baš meni. Iako na prvu ideja o gledanju filma o čovjeku koji umire u
bolovima od podmukle bolesti i pred očima nam se srozava, vjerojatno zvuči
prilično odbijajuće, Halt auf freier Strecke svejedno je film vrijedan
gledanja. Glavna intencija autora, odnosno scenarista i redatelja Andreasa
Dessena sigurno je bila istražiti kako se prosječan čovjek nosi sa saznanjem da
će uskoro umrijeti. Ovu hiperrealističku dramu odlikuje i pomalo
dokumentaristički stil s povremenim primjesama nadrealizma pošto Frank zbog
tumora doživljava i halucinacije, ali i iznimno uvjerljiva gluma. I to ne samo
Milana Peschela koji je utjelovio Franka, već i Steffi Kühnert koja je
odglumila njegovu suprugu Simone.
Imamo tu stvarno bezbroj životnih situacija poput one kad Franka 8-godišnji sin pita hoće li dobiti njegov I-Phone kad ovaj umre, čime se očigledno željelo pokazati kako djeci zapravo pojam smrti u toj dobi još uvijek vjerojatno i nije potpuno jasan. Ovaj je film premijeru imao na festivalu u Cannesu i to u programu "Un Certain Regard", gdje je i podijelio glavnu nagradu s filmom Arirang čuvenog Koreanca Kim Ki-Duka. Film je osvojio i četiri nagrade na izboru za njemački film godine, među kojima i one za najbolji film, najbolju režiju, najboljeg glavnog glumca i najboljeg sporednog glumca. Riječ kojom bi se najbolje opisala ova potresna i prilično šokantna drama svakako je autentičnost, a zanimljivo je da sve liječnike u filmu ne igraju glumci, već pravi liječnici. Tužna priča o situacijama koje se, nažalost, gotovo svakodnevno događaju, a još jednom se pokazalo da se u običnim i poznatim motivima može pronaći materijal za kvalitetan film.
Primjedbe
Objavi komentar