Nakon deset godina iz redateljske penzije se izvukla legenda talijanskog horora Dario Argento i snimio film koji je gotovo tako loš da je zapravo dobar. Nažalost, ključna riječ kad je u pitanju "Dark Glasses" ili "Occhiali neri" je gotovo jer ovo je bilo tako banalno i glupo da je teško uopće povezati da je to snimio isti vizionar koji nam je donio "Profondo Rosso", "Suspiriu" ili "Tenebre". Starog Daria kao da je obuzeo duh hrvatskog trash filmaša Zvonimira Maycuga (tko je propustio njegovu Kalvariju, neka je obavezno negdje pronađe) jer ovo je tako loše da je u to jako teško povjerovati. Iako gluma i u najboljim Argentovim filmovima nije bila neki forte, ovdje kao da je skupio ekipu koja nastupa u talijanskom "Krv nije voda", a dok ih je režirao, kao da ga je strefio moždani udar ili je bio cijelo vrijeme pijan.
Argentovi filmovi sedamdesetih i osamdesetih bili su u estetskom smislu kič, ali kič sa stilom i vizijom, dok su "Crne naočale" ostale samo kič. Bilo mi je čak i nekako tužno gledati ovaj grozan horor o skupoj prostitutki koja je izgubila vid i na koju se namjerio serijski ubojica koji ubija baš prostitutke. Jedino u čemu je deda Dario (imao je 81 godinu dok je snimio ovaj film) i dalje u formi su scene horora i nasilja, a sve ostalo je na razini slabijeg B filma. Priča je tu tako glupa i banalna, kao i krajnje razrješenje i razlog tko je tu i zašto uopće ubojica da čovjeku umalo dođe da mu eksplodira mozak. Neki minimalni plus je dobra synth gotovo carpenterovska muzika iz osamdesetih, no jako teško se za nešto pozitivno i kvalitetno uhvatiti u ovom bizarnom trešu.
Primjedbe
Objavi komentar