Imala je ova drama smještena u stari zatvor u okolici Napulja čak 11 nominacija u izboru za najbolji talijanski film godine, a na kraju su nagrade David di Donatello odnijeli režiser Leonardo di Costanzo i njegova ekipa za najbolji scenarij te veteran Silvio Orlando za najbolju mušku ulogu. Njegov Carmine Lagioia jedan je od 12 robijaša starog zatvora koji će ostati ondje iako se kazamat zatvara i svi ostali zatvorenici raspoređeni su u neke druge kaznionice. Zatvor izgrađen još negdje u 19. stoljeću i samo što se ne raspadne, a zatvorenicima i nekolicini čuvara rečeno je da će tako biti samo nekoliko dana. I dok i jedni i drugi čekaju premještaj i zatvaranje zatvora, tenzije rastu, a odnos između čuvara i zatvorenika polako se mijenja.
U prvom planu je odnos mafijaškog bossa, odmjerenog starog tipa i šefa čuvara, također tipa pred penzijom, Gaetana Gargioula kojeg je odglumio legendarni talijanski glumac Toni Servillo kojeg se i dalje najbolje sjećamo po glavnoj ulozi u Sorrentinovoj "Velikoj ljepoti". Gargioulo je iskusni čuvar koji je uvijek igrao prema pravilima i bio korektan prema zatvorenicima, no uvijek je on držao distancu i morao se znati red. No, kako će vrijeme prolaziti, a nikakve vijesti o premještaju neće stizati, i zatvorenici i čuvari kao da će početi shvaćati da su u istom košu, a i Servillo i Orlando potvrdili su se kao iznimni glumci i ova priča ponajviše funkcionira zahvaljujući njihovoj majstorskoj dinamici. Krenut će sve tu naizgled benigno, prosvjedom robijaša zbog katastrofalne i nejestive hrane koju dobivaju zbog čega će se Lagioia ponuditi da u kantini sprema obroke za sve.
Kroz filmove smo već naučili da su valjda svi ti mafijaški bossovi ujedno i vrsni kuhari pa iznimka nije ni Lagioia, a postigao je Di Costanzo finu dinamiku odnosa ne samo između dva glavna lika, već i između zatvorenika međusobno koji u starom mafijašu vide autoritet, a situacija i priča sasvim korektno se tu razvijaju. Glavno pitanje kao da se postavlja ovim filmom je možda ne mogu li čuvar i zatvorenik postati prijatelji, već mogu li ljudi poput njih koji su osuđeni jedan na drugoga izgraditi odnos s poštovanjem, respektom i povjerenjem? Vrlo brzo gledatelju pa i likovima postat će jasno da su svi u istom košu te se na "Ariafermu" ili "The Inner Cage" u engleskom prijevodu, može gledati i kao na zanimljivu i intrigantu opservaciju o dinamici odnosa među ljudima te kako će ljudi koji su iz raznih razloga osuđeni jedni na druge, puno više postići ako shvate da im je pametnije surađivati, a ne jedni drugima pakostiti.
Primjedbe
Objavi komentar