Francuska filmska akademija baš se i nije proslavila odlukom oko svog kandidata za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Umjesto "Anatomije pada" Justine Triet koja je prethodno osvojila Zlatnu palmu u Cannesu, sve važnije nagrade u izboru za europski film godine da bi na kraju imala i pet nominacija za Oscara osvojivši nagradu za originalni scenarij, Francuzi su kao svog kandidata odlučili istaknuti ovu kulinarsku romantičnu dramu. "The Taste of Things" ili "La passion de Dodin Bouffant" Vijetnamca Anha Hunga Trana i fino popušili. Nije ovaj film ušao među pet nominiranih i to s razlogom.
Tran se još početkom devedesetih proslavio hvaljenom egzotičnom dramom "Scent of Green Papaya" u kojoj se također dosta kuhalo i peklo, no u "The Taste of Things" iz kuhinje ne izlazimo praktički od početka do kraja filma koji traje nešto više od dva sata. Iako je Tran osvojio nagradu za najboljeg režisera u Cannesu, pomalo je znakovito da je ovaj film imao samo tri nominacije za francusku filmsku nagradu Cesar. I to za kostime, produkcijski dizajn i fotografiju, a uz nadahnutu režiju, upravo bih ta tri elementa izdvojio kao najjači adut filma čija je radnja smještena u ruralnu Francusku 1885. godine. Zanimljivo je kako u glavnim ulogama nastupaju Juliette Binoche i Benoit Magimel, francuski glumci koji su na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite bili pet godina u braku, a očito su i dalje ostali u dobrim odnosima.
Magimel je Dodin, francuski plemić i strastveni gurman koji je očito toliko bogat da ne mora ništa raditi u životu, već po cijele dane uživati u hrani. I to hrani za koju i ne znam da postoji, kerefekama i bakanalijama koje se ne mogu valjda pronaći ni u restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Iako je i Dodin izniman kuhar, za njega već više od dva desetljeća kao kuharica radi Eugenie (Binoche), majstorica u odnosu na koju je i Stevo Karapandža potpuni amater. I jednakom strasti s kojom Dodin jede sva ta čudesa, Eugenie sve to sprema, a Tran si uzima vremena i odnos između njih dvoje pratimo u početku praktički isključivo preko kuhanja.
Tako i film otvara neprekinuta 25-minutna scena snimljena bez rezova u kojoj kamera kao da lebdi po toj starinskoj kuhinji kada Eugenie kuha, a Dodin joj asistira. A kakav bi on bio velikaš da jede sam, već ima on i društvo sličnih pompoznih i pomalo snobovskih tipova koji ne odbijaju njegov poziv na prežderavanje koje zna potrajati i po osam sati. Jedne večeri Dodina će na večeru pozvati nekakav stranac, a gotovo deset minuta trajat će samo nabrajanje svega što će se naći na meniju. Dodin time i neće biti oduševljen pa će mu odlučiti uzvratiti poziv i poraziti ga nekim naizgled običnim jelom koje je Eugenie dovela do perfekcije.
No, zla sudba će se poigrati tako da je nesretna Eugenie boležljiva pa će umjesto nje pregaču preko struka morati prebaciti Dodin. Ne može se poreći da su Magimel, a posebno Binoche na visini zadatka i iznimno uvjerljivi, kao da je i "The Taste of Things film snimljen s puno šarma, stila, mjere, kao i da su sva ta jela koji oni spremaju prava umjetnička djela. Ali djeovalo mi je sve to prilično monotono, jednolično, dosadno, repetitivno, a i nije da sam jedan od onih koji padaju na guzicu od takvih bakanalija. Iako je očito da je ovaj film pravo umjetničko djelo.
Primjedbe
Objavi komentar