U ljeto 2021. godine talibani su ponovno preuzeli vlast u Afganistanu. Kako je od tada izbilo više ratova na raznim stranama svijeta, tako je situacija u Afganistanu nekako ispala iz fokusa i ne pratimo baš što se to ondje odvija. Zato nas ovaj dokumentarni film upoznaje sa situacijom u ovoj azijskoj zemlji nakon što su talibani opet zagospodarili Afganistanom. I to iz perspektiva žena koje su ponovno postale obespravljene i izgubila su brojna prava koja su imale dok su Amerikanci i NATO pokušavali čuvati krhki mir ondje i ne baš uspješno formirati demokraciju. Iako je formalno režiserka filma Sahra Mani, sastoji se "Bread & Roses" gotovo isključivo od snimki mobitelom koje su bilježile žene koje ćemo ovdje upoznati.
Nakon što su talibani ponovno preuzeli vlast, ženama je između ostalog zabranjeno da pohađaju školu dalje od šestog razreda osnovne škole, da rade, čak i da same hodaju cestom. Tako su i tri žene čije priče ovdje pratimo praktički osuđene na život unutar četiri zida, a takva je sudbina namijenjena nekadašnjoj državnoj službenici Sharifi. Za zubarku Zahru situacija će biti još i teža jer ne samo da joj je zabranjen rad, već nakon što ona u svojoj nekadašnjoj ordinaciji pokuša organizirati mrežu aktivista, bit će uhićena, potom i mučena. Taranom je pak zbog aktivizma protjerana iz zemlje i traži utočište u susjednom Pakistanu. Vidimo ovdje da se upravo u Pakistanu nalaze sigurne kuće za brojne žene iz Afganistana koje su morale pobjeći.
Uglavnom sve ono što vidimo ovdje je potajice snimljeno mobitelom, a vidimo da unatoč zabranama i ozbiljnim sigurnosnim ugrozama, ondje ima ili ih je barem bilo, još puno žena spremnih na prosvjede i borbu za svoja prava. Premijeru je "Bread & Roses" imao na festivalu u Cannesu, a još jedna je to od mučnih i potresnih dokumentarnih priča o strahotama života u Afganistanu. U potpuno suludom sustavu u kojem su ljudima, pogotovo ženama, ograničena ljudska prava.
Primjedbe
Objavi komentar