Već više puta sam pisao o sudbini iranskog filmaša Jafara Panahija čiji su život i karijeru obilježili konflikti sa suludim režimom u njegovoj zemlji. Nekoliko puta je on završavao u zatvoru jer je u svojim filmovima kritzirao iranski režim, zabranjivano mu je snimanje filmova što je on vješto izbjegavao snimajući bez dozvole i inkognito. Bez dozvole je snimio i "It Was Just an Accident", crnohumornu krimi dramu koja mu je već donijela Zlatnu palmu u Cannesu čime je ušao u društvo Henri-Georgesa Clouzota, Michelangela Antonionija i Roberta Altmana odnosno osvajača glavnih nagrada na sva tri najveća filmska festivala (Berlin, Cannes, Venecija).
Bio mu je to prvi film koji je snimio nakon izlaska iz zatvora, a kako u svojoj zemlji njegov film nikad ne bi ugledao svjetlo dana, riječ je o nominalno francuskom filmu iako se radnja odvija u Iranu, govori se na perzijskom i glume u njemu Iranci. U odsutnosti je Panahi ponovno osuđen, sada na godinu dana zatvora, a po samoj priči me "It Was Just an Accident" podsjetio na već pomalo zaboravljeni "Death and Maiden" Romana Polanskog iz 1994. godine. Radnja tog filma je bila smještena u neimenovanu južnoameričku zemlju koja je nedavno izašla iz vojne diktature, a glavna protagonistica bivša je politička zatvorenica koja je tijekom diktature bila zatočena i mučena. Jedne noći u njezinu kuću dolazi nepoznati muškarac i ona u njemu prepoznaje glas i manire čovjeka za kojeg vjeruje da ju je mučio i silovao u zatvoru. Na temelju tog uvjerenja ona ga zarobljava i odlučuje mu suditi sama.
Nešto jako slično dogodit će se i u Panahijevom filmu samo što je on sve to potencirao još crnim humorom, apsurdizmom i oštrom kritikom brutalnog totalitarnog režima koji je, nažalost, i dalje aktualan. U uvodnoj sceni upoznajemo muškarca (Ebrahim Azizi) koji se noću vozi u autu sa ženom u poodmakloj fazi trudnoće i malenom kćeri i u jednom trenutku će udariti psa. Ubrzo će mu se auto pokvariti i završit će u mehaničarskoj radnji čiji je vlasnik Vahid (Vahid Mobasseri), čovjek kojem su bubrezi gotovo izbijeni dok je bio u zatvoru. Vozač je pak šepav, a kada ga vidi i čuje, Vahid će postati uvjeren da je upravo on čovjek koji ga je nekoć mučio i maltretirao u zatvoru.
I premda ga nikad nije vidio pošto je svo vrijeme tada imao povez preko očiju, siguran je on da nije promašio, a očito Vahid nije jedini koji je prošao šepavcu kroz ruke. Tako je taj mučitelj u službi iranskog režima maltretirao i mučio velik broj disidenata, protivnika režima, ali i običnih ljudi koji su se u određenom trenutku možda zatekli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Među njima je prodavač knjiga Salar, fotografkinja Shiva (Mariam Afshari), par mladenaca koje ona slika, na kraju i njihov poznanik Hamid. Tako će i Vahid doći na ideju da bi mogao oteti šepavca i sam mu presuditi, no problem je što nije sto posto uvjeren da je to on, a očajni čovjek tvrdi da je pogriješio. Kako bi bio siguran, Vahid će igrom slučaja alarmirati i ostatak društva, a pretvorit će se do kraja "It Was Just an Accident" u gotovo grotesknu crnu komediju koja sjajno prikazuje to potpuno shizofreno stanje duha nacije.
Ton filma stalno pleše između ozbiljne drame i sulude, apsurdne tragikomedije i sjajno to Panahi nijansira. Da nešto slično vidimo u zapadnjačkom filmu koji pretendira biti ozbiljan, vjerojatno bi se nasmijali i odmahnuli rukom jer bi nam se sve to što će proći ovo društvo činilo potpuno nevjerojatnim. No, u potpuno raspadnutom sustavu ogrezlom u korupciji u koji zapravo gotovo nitko ne vjeruje, ali on se i dalje održava usađivanjem straha među ljude, sve to djeluje čak i moguće. Svi se ondje izgleda mogu potkupiti i svima je to dobro poznato, a i sam okidač priče i krajnji rezultat svega pokazuje da je pravda ondje potpuno apstraktan pojam i nešto na što nitko od ljudi zapravo više ne računa.
Primjedbe
Objavi komentar