Iz Brazila nam stiže još jedan modernistički film prepun simbolike, avangardna parabola koja problematizira teme kao što su kolonijalizam i postkolonijalizam, no ne mogu baš reći da me "Casa de Antiguidades" ili "Memory House" posebno oduševio. Bio je to prvi dugometražni film Joaoa Paula Mirande Marie koji je premijeru trebao imati na otkazanom Cannesu 2020. godine, a u glavnoj ulozi je legendarni brazilski glumac Antonio Pitanga koji se predstavio još u nekim ključnim filmovima tamošnjeg Cinema Novo pokreta šezdesetih. On je taj stari crnac Cristovam koji je u potrazi za poslom stigao na jug Brazila kako bi radio u tvornici za preradu mlijeka.
I bizarno je to, čudnovato okruženje jer iako se tvornica nalazi u Brazilu, to je zapravo nekakva austrijska kolonija i svi ondje govore njemačkim jezikom. Ispada tako da je Cristovam ondje manjina u svojoj zemlji, a možemo čuti šefove kako vrijeđaju lijene bitange sa sjevera zemlje koje dolaze k njima raditi. Tako će stari Cristovam svoj mir pronaći u staroj kući skrivenoj u šumi koja kao da skriva sjećanja prijašnjih generacija ljudi koji su ondje nekoć živjeli. U tim trenucima "Memory House" počinje sve više plesati između stvarnosti, fantazije i poznatog latinoameričkog magijskog realizma, a i prošlost i sadašnjost kao da će se početi sve više stapati.
Vizualno je to upečatljiv i zanimljiv film u kojem ta kuća sjećanja kao da simbolizira traume iz vremena kolonijalizma koje traju do današnjeg dana. Sve više će Cristovam postajati uvjeren da je to kuća u kojoj je sam odrastao, a prema kraju će to postajati sve apstraktnije, hermetičnije i nejasnije. Pogotovo kada čiča pronađe ondje rogove bika i počne se maskirati pa takav odlaziti u grad, no ostalo je to dosta nedorečeno.
Primjedbe
Objavi komentar