Jednu od najneobičnijih izvanzemaljskih invazija osmislio je Vince Gilligan u mini-seriji koja se i tematski i stilski bitno razlikuje od njegovih ranijih uspješnica "Breaking Bad" i "Better Call Saul". Ne mogu baš reći da me "Pluribus" potpuno impresionirao i na trenutke je ova serija briljantna, a u pojedinim dijelovima dosta spora, monotona i djeluje prilično nejasno kuda sve to vodi. Sam naziv serije dolazi iz latinskog izraza "e pluribus unum", koji u doslovnom prijevodu znači „iz mnogih, jedno“. Taj je izraz povijesno poznat kao moto SAD-a i označava ideju stvaranja jedinstvene cjeline od mnoštva različitih pojedinaca, kultura i interesa.
Već i u samom nazivu ima tu puno simbolike jer više se tu čini da izraz Pluribus tu naglašava suprotnost između množine i jedinstva i upućuje na svijet u kojem se „mnogi“ stapaju u „jedno“, gubeći individualnost u korist kolektivne svijesti. Time naziv dobiva snažno simboličko značenje jer ne radi se o skladnom zajedništvu različitih pojedinaca, nego o prisilnom ujedinjenju koje briše osobne razlike, slobodnu volju i identitet. Tako zbog te dvosmislenosti naslov nije samo ime serije, nego i svojevrsni ključ za razumijevanje njezine temeljne ideje o granici između zajednice i gubitka individualnosti. Jer nakon maestralne prve epizode postat će nam jasno da je cilj vanzemaljaca dokidanje individualnosti jer čovječanstvo će se suočiti s neobičnim globalnim događajem u kojem je velika većina ljudi postupno povezana u jedinstvenu kolektivnu svijest poznatu kao Pridruživanje.
Nakon toga nestaju sukobi, nasilje i osobna patnja, a društvo funkcionira mirno, učinkovito i trajno zadovoljno. Svijet izvana djeluje kao utopija, a središnji lik je autorica popularnih treši SF romantičnih romana Carol Sturka (Rhea Seehorn), cinična sredovječna žena koja iz nepoznatog razloga ostaje imuna na Pridruživanje. Ona je tek jedna od nekoliko ljudi na cijelom svijetu koja zadržava individualnu svijest, sjećanja i emocije koje su kod ostalih ljudi potisnute ili izbrisane. Kako shvaća da kolektivna sreća ima cijenu gubitka slobodne volje, kreativnosti i identiteta, Carol postaje anomalija i potencijalna prijetnja novom poretku.
Tako u seriji pratimo njene pokušaje da razumije podrijetlo Pridruživanja, vlastitu ulogu u tom svijetu i pitanje ima li čovječanstvo pravo birati individualnost, čak i ako ona znači bol, nesavršenost i sukob. Nakon urnebesnog, čak šokantnog i dinamičnog uvoda u kojem će ta misteriozna stvorenja iz dalekog svemira okupirati svijet, radnja serije se razvija sporo i introspektivno, više kroz moralne dileme i odnose nego kroz akciju, ostavljajući otvoreno pitanje je li povratak „mnoštvu“ uopće moguć ili poželjan. Otvara ova serija mnoga zanimljiva pitanja, a djeluje i kao društvena satira dok je očito to i parabola na umjetnu inteligenciju koja polako, ali sigurno preuzima svijet.
I dok u stvarnosti uz AI postupno prestajemo koristiti mozak, ona kao da obećava napredak i obilje uz relativno nisku cijenu odnosno sabijanja cjelokupne ljudske inteligencije u nešto što bi se moglo opisati kao kolektivni um. Um koji ima odgovore na sve, ili se barem tako čini, no može li zapravo AI nadomjestiti individualnost i posebnost koja se ogleda u svakom od nas koja nas zapravo čini ljudima. Sam Gilligan je istaknuo vlastitu odbojnost prema umjetnoj inteligenciji, a u odjavnoj špici serije Pluribus pojavljuje se i anti-AI napomena da su „ovu seriju napravili ljudi“ iako je također naglasio da tijekom pisanja nije razmišljao o umjetnoj inteligenciji, budući da je priča osmišljena više od osam godina ranije.
Ističe se "Pluribus" posebnim stilom humora, ironičnim, gotovo ciničnim duhom jer takva je po karakteru i Carol. Iako je riječ o znanstvenoj fantastici, istodobno je to intimna drama koja se bavi emocionalnim posljedicama izolacije, kreativnosti i gubitka osobnog identiteta. Nakon prve epizode u kojem je ta bizarna invazija završena, stil se i vizualno mijenja i odlučio se Gilligan gotovo za minimalistički pristup čime dodatno naglašava nelagodu svijeta koji je naizgled savršen, ali dubinski neprirodan. Zanimljiva je i paleta boja za koje se odlučio Gilligan i prevladavaju tu tri boje: svjetoplava, bijela i tamno žuta - svjetlo smeđa gotovo poput pijeska. Imaju one jasno promišljenu, simboličku funkciju i služe kao važan narativni alat, a ne samo kao estetski izbor. Vizualna paleta sustavno odražava temeljni sukob između individualnosti i kolektivne homogenosti, a imam osjećaj da će "Pluribus" biti sve bolji i zanimljiviji kako će se priča razvijati.
Primjedbe
Objavi komentar