Norvežanin Joachim Trier postao je jedan od onih autora čiji se filmovi iščekuju s ogromnim nestrpljenjem, a četiri godine nakon sjajnog "The Worst Person in the World" koji mu je čak donio nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenarij, snimio je film koji bi čak mogao nadmašiti prethodnika. "Sentimental Value" je već osvojio drugu po važnosti najvažniju nagradu u Cannesu odnosno Grand Prix, a film ima čak osam nominacija za Zlatni globus. Za razliku od prethodnika koji je bio humorna drama, "Sentimental Value" je gotovo bergmanovska psihološka drama u kojoj pratimo odnos između oca, slavnog režisera Gustava Borga (Stellan Skarsgard) i njegove dvije kćeri, glumice Nore (Renate Reinsve) i povjesničarke Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas).
A sve se tu zapravo vrti oko kuće u Oslu koja obitelji Borg pripada generacijama i u kojoj su se događale svakakve tragedije i pitanje je li ikome ona od članova ove porodice donijela što dobroga. Gustav Borg je slavni umjetnički filmaš kojeg su godinama uzdizali kao nevjerojatnog vizionara, no već godinama on nije ništa snimio. Još dok su njegove kćeri bile male, ostavio je Gustav njih i njihovu mamu i napustio kuću u kojoj je sam odrastao kako bi ganjao karijeru (a da se naslutiti i glumice u svojim filmovima, što je još jedna sličnost s Bergmanom). Film kreće zapravo s Gustavovim povratkom kući jer njegova bivša žena je umrla, a Nora je uspješna kazališna glumica koja ima problema s napadom panike i u tajnoj je vezi s oženjenim kolegom Jakobom (standardni Trierov glumac Anders Danielsen Lie).
Agnes je pak naizgled sretno udana i ima malenog sina, no činjenica da ih je otac ostavio i da im se kasnije gotovo uopće nije javljao, utjecala je iznimno na njih. Pogotovo na Noru i nju će tata egoist koji se ponaša kao da je sve dobro potpuno šokirati kada joj ponudi glavnu ulogu u novom filmu koji misli snimiti i čija radnja bi se trebala odvijati u njihovoj kući i osmilio ju je po životu svoje majke koja si je oduzela život zbog trauma koje je preživjela u nacističkim logorima za vrijeme II svjetskog rata. Tu kuću pak sestre planiraju prodati nakon mamine smrti i prolaze kroz stvari u njoj koje bi mogle imati neku sentimentalnu vrijednost, no shvatit će da je Gustav zapravo legalni vlasnik kuće.
Nora će pak bijesno odbiti ulogu i suradnju s ocem bez da je pročitala scenarij, a uloga će na kraju pripasti velikoj mladoj holivudskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning) koju će Gustav šarmirati za vrijeme festivala u Francuskoj i uvjeriti je da je uloga stvorena za nju. Tek to će dodatno uznemiriti Noru, a snimio je Trier još jednu kvalitetnu, suptilnu, emotivnu dramu s vrhunskim glumačkim izvedbama. Posebno se to odnosi na veterana Skarsgarda i Reinsve koja je briljirala i u njegovom prethodnom filmu. Film je to i prepun simbolike jer sve se tu vrti oko te stare kuće u kojoj su živjeli svi članovi obitelji Borg, a dok je dom nešto što bi trebalo povezivati ljude, ovdje on kao da simbolizira nesreću, tragediju i tugu.
Očit je utjecaj slavnog Šveđanina Ingmara Bergmana na ovaj film, prije svega u bergmanovskom interesu za obiteljske odnose, emocionalne dugove i nerazriješene sukobe među bliskim osobama. Trier, kao i Bergman, gradi dramu iz intimnih situacija i to razgovora koji su naizgled banalni, ali nose snažan emotivni naboj te odnosa obilježenih šutnjom, krivnjom i neizrečenim očekivanjima. Baš kao i dobar dio Bergmanovih likova, tako su i Trierovi protagonisti autoreflektivni, nesigurni i rastrgani između osobnih želja i odgovornosti prema drugima. No, za razliku od Bergmana koji se čvrsto držao drame i ozbiljnosti situacije, Trier je ipak puno suvremeniji, ironičniji pa dramu povremeno razbija suptilnim humorom, nekim pop - kulturnim referencama (scena u kojoj Gustav svom desetogodišnjem unuku za rođendan poklanja DVD-e Hanekeove "Pijanistice" i Noeovog "Nepovratnog" već sad se može nazvati antologijskom) i radi to sjajno. Snimio je Trier još jedan iznimno kvalitetan film koji mi je ipak za nijansu slabiji od perfektnog prethodnika.
Primjedbe
Objavi komentar