Jedan od vodećih francuskih filmaša 21. stoljeća Francois Ozon (Swimming Pool, Potiche, In the House, By the Grace of God...) preuzeo je na sebe iznimno težak zadatak adaptacije legendarnog romana Alberta Camusa iz 1942. godine. I snimio jedan od najboljih filmova u karijeri, i više nego dobru adaptaciju poznatog predloška koja istovremeno prati roman koji se teško može opisati filmičnim, a opet donosi tu i neku modernu perspektivu. Premijeru je "l'Etranger" imao u glavnom programu festivala u Veneciji, a odlučio se Ozon za crno - bijelu fotografiju koja nam odlično dočarava francuski Alžir tridesetih godina kada se i odvija radnja filma.
Camusov "Stranac" smatra se jednim od najvažnijih djela svjetske književnosti 20. stoljeća te je i danas iznimno utjecajan zbog egzistencijalističke dimenzije, ali i pomalo apsurdističkog duha koji će na kraju dovesti do propasti glavnog junaka. On je Mersault (Benjamin Voisin), mladi Francuz koji živi u Alžiru, a shvatit ćemo do kraja da je on potpuno ravnodušan prema svemu što ga okružuje. Svijet je za njega potpuno besmislen pa tako se neće on pretjerano uzbuditi ni kada na početku dobije obavijest da mu je umrla majka. Kada mu Marie (Rebecca Marder), djevojka s kojom je u vezi, predloži da bi se mogli vjenčati, njemu je potpuno svejedno.
Kada na kraju završi na sudu zbog toga što je ubio Arapina koji se prethodno s razlogom sukobio s njegovim susjedom Raymondom Sintesom (Pierre Lottin), ne pokazuje Mersault pretjeranu želju da se bori za svoj život. Moglo bi se Mersaulta opisati kao i možda najneambicioznijeg lika u povijesti svjetske književnosti, ravnodušnog prema apsolutno svemu pa i prema tome hoće li on uopće ostati živ. I taj duh romana Ozon sjajno prenosi na ekran, baš kao što on izvrsno oživljava francuski Alžir s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. U Camusovom romanu možda i nije naglašen kolonijalistički pogled na svijet tog doba jer rođen je on i odrastao upravo u tadašnjoj francuskoj koloniji Alžiru i vjerojatno je tada smatrao prirodnim stanjem da su bijelci dominantniji u odnosu na domicilno stanovništvo.
No, Ozon pažnju tu posvećuje i tim odnosima i shvaćamo da je to vrijeme kada su tamošnji lokalci potpuno segregirani u odnosu na bijelce, gotovo poput crnaca na jugu Amerike tog vremena. I to ne izravno jer nečim takvim se ne zamara ni Mersault, ni ostali (bijeli) likovi, već suptilno, kao komentar vremena s naknadnom distancom. Vizualno to djeluje izvrsno pa ne čudi da je jedinu nominaciju za europski film godine imao Ozonov standardni direktor fotografije Manuel Dacosse. Možda zbog pokušaja da se priča kontekstualizira iz današnje perspektive "Stranac" ponešto gubi na brutalnom, baš bezdušnom duhu koje opisuje to potpuno ništavilo, no to nije ozbiljan problem Ozonovog filma.
Kao i knjiga, film je podijeljen u dva dijela. S tim da Mersaulta na početku zatičemo u zatvoru i on nas kao narator upoznaje kroz flešbek s razlogom zašto je tamo završio. On radi neki dosadni uredski posao u Alžiru, no kada i dobije ponudu za napredovanje i selidbu u Pariz, neće ga to uopće zaintrigirati. Uvjerljiv je i mladi Voisin u glavnoj ulozi čije je lice potpuno bezizražajno, a njegova motivacija gotovo mehanička. Valjda samo zato što mora će on otići na mamin sprovod u susjedno mjesto iako nam se čini da je za njega to gubitak vremena jer mama je ionako mrtva i ništa joj ne znači je li on tamo ili nije. No, do kraja ćemo shvatiti da nije problem samo u maminoj smrti jer potpuno je Mersault ravan prema svakom obliku života pa i svom.
Primjedbe
Objavi komentar