Pomalo nevjerojatno zvuči da je vjerojatno najbolja filmska adaptacija čuvene tragedije "Macbeth" Williama Shakespearea snimljena u Japanu. Nije legendarni Akira Kurosawa radio klasičnu adaptaciju poznatog djela, već je priču savršeno prilagodio japanskoj tradiciji. Kurosawa tako "Macbetha" transportira u feudalni Japan i to koristeći elemente tradicionalnog japanskog no kazališta poput stilizirane glume, ritualitiranih pokreta, maskolikih lica s puno fatalizma. Radnja prati ratnika Washizua Taketorija (standardni Kurosawin glumac Toshiro Mifune u još jednoj ikonskoj ulozi), uspješnog generala koji se, nakon pobjede u bitci, u maglovitoj šumi susreće s tajanstvenim duhom koji mu proriče da će postati gospodar Dvorca Paučine.
U početku Washizu odbacuje proročanstvo, ali kada se dio predviđanja počne ostvarivati, u njemu se budi ambicija. Njegova supruga Asaji (Isuzu Yamada), hladna i proračunata potpuno na tragu Lady Macbeth, potiče ga da ubrza ispunjenje sudbine ubojstvom svog gospodara. Nakon zločina, Washizu preuzima vlast, ali ga počinju proganjati strah, paranoja i osjećaj neizbježne propasti. Pokušavajući spriječiti gubitak moći, naređuje nova ubojstva, vjerujući da će se tako zaštititi od sudbine. Međutim, proročanstva se ispunjavaju na način koji on ne razumije, a svijet oko njega postupno se pretvara u kaos.
"Throne of Blood" sjajno prikazuje kako ambicija i nasilje, jednom pokrenuti, ne mogu biti kontrolirani te kako pokušaj bijega od sudbine često upravo vodi njezinu ostvarenju. Jedan je to od vrhunaca stvaralaštva Akire Kurosawe koji je pedesetih godina snimio nekoliko čudesnih filmova, pravih remek-djela poput glasovitih Rašomona, Sedam samuraja ili Ikiru. Zanimljivo je kako je Kurosawa dugo želio napraviti adaptaciju poznatog Shakespearevog djela i prvi plan mu je bio snimiti "Krvavo prijestolje" odmah nakon "Rašomona" 1950. godine. No, tada je saznao da je Orson Welles snimio svoju verziju "Macbetha" i odlučio je pričekati neko vrijeme, a bio je Kurosawa uvjeren da su srednjovjekovna Škotska u kojoj se odvija radnja poznate tragedije i njegov Japan imali slične društvene probleme i da su zapravo bili jako slični.
Vizualno, film je jedan od vrhunaca crno-bijele kinematografije. Magla, kiša, vjetar i golemi prostori šuma i dvoraca ne služe samo atmosferi, nego funkcioniraju kao vanjski izraz unutarnjeg kaosa i neizbježnosti sudbine. Ikonične su scene u šumi paučine gdje se vrijeme i prostor čine dezorijentiranima, a što tek reći za završnu sekvencu s kišom strijela koja je postala antologijska zbog svoje brutalnosti. Da sve bude nevjerojatnije, scena je snimljena s pravim strijelama koje su pravi trenirani strijelci ispaljivali prema Mifuneovom liku, a on im je prethodno rukom pokazao u kojem će se smjeru kretati kako ga ne bi pogodili. "Throne of Blood" je, uostalom kao i većina Kurosawinih filmova, prava filmska lektira kojoj se uvijek treba iznova vraćati.
Primjedbe
Objavi komentar