Mislim da je
Woody Allen jednom prilikom rekao da je komedija tragedija s vremenskim
odmakom. Tako, kaže Woody, kad je John Wilkes Booth 1865. godine ubio Abrahama
Lincolna, to definitivno nije bilo nimalo smiješno, no danas, 150 godina
kasnije, i taj je tragični događaj nešto iz čega se smije šaliti. Istovjetno
polazište imao je očigledno i škotski filmaš talijanskog imena Armando
Iannucci, koji je odlučio ekranizirati francuski strip po imenu Smrt Staljina.
I ranije je Ianucci bio najpoznatiji po političkim satirama, tako je upravo on
kreator britanske satirične serije "The Thick of It" u kojoj je
glavni junak bio spin doktor u ministarstvu socijalne skrbi po kojoj je kasnije
snimio i jako dobru političku komediju In the Loop. Potom je Ianucci osmislio i
američku seriju Potpredsjednica (Veep) s Juliom Louis-Dreyfuss odnosno Elaine
iz Seinfelda u glavnoj ulozi, koja je također prvenstveno bila politička
satira.
Dakle,
pokazao je već nekoliko puta Ianucci da je i više nego vješ u sprdanju na račun
s najbijednijom nakupinom ugljikohidrata kad je u pitanju ljudsko postojanje,
pogađate tu mislim na političare, a ovaj se puta bacio šezdesetak godina u
prošlost. Točnije u 1953.godinu, godinu u kojoj je umro sovjetski diktator
Josif Visarionovič Staljin. Ovaj film prati nekoliko sati neposredno pred
njegovu smrt i dan, dva nakon što je diktator posljednji put udahnuo te Ianucci
na duhovit način rekonstruira i zamišlja kako se odvijao prijelaz vlasti i
borba za vlast među njegovim najbližim suradnicima. Dobro je znano da su svi u
SSSR-u živjeli u smrtnom strahu od Staljina. I to s razlogom jer je ovaj luđak
u smrt poslao milijune ljudi, među kojima i brojne svoje bliske suradnike, tako
da su njegovu smrt svi oni dočekali i s određenim olakšanjem. No, tko će
zasjesti na tiraninovo prijestolje bilo je veliko pitanje i još se njegovo tijelo
nije ohladilo. a već su najbliži mu suradnici počeli raditi spletke jedni
protiv drugih. I baš u tome Ianucci je nanjušio da bi se mogao pronaći
materijal za dobru komediju, odnosno političku satiru, a što je najvažnije to
je uspio i sasvim kvalitetno i duhovito realizirati.
Imamo ovdje
bezbroj potpuno ludih situacija u kojima vrhuška partije radi jedan drugom iza
leđa i bori se za prevlast, a istovremeno su svi u strahu jer znaju da bi ih
pogrešan izbor strane mogao koštati života. Okupio je Ianucci ovdje i sasvim
zanimljivu glumačku ekipu pa je tako Nikitu Hruščova, jednog od glavnih
pretendenata na prijestolje utjelovio Steve Buscemi, dok mu je glavni konkurent
u vidu šefa zloglasne tajne službe NKVD-a Lavrentija Beriju odglumio karakterni
britanski glumac Simon Russell Beale. Tu su i Jeffrey Tambor kao zamjenik šefa
partije Malenkov, motipajtonovac Michael Palin je ministar vanjskih poslova
Molotov, kojeg je samo Staljinova smrt spasila od smrtne presude, a Jason
Isaacs je zapovjednik Crvene armije i ratni heroj general Žukov. Imamo tu još i
brojne druge povijesne ličnosti, kao što su Staljinovi sin i kćer, a oni kojima
je ovaj dio povijesti poznat vjerojatno mogu pretpostaviti kakav je bio rasplet
ove borbe za vlast. Ianucci je izvrsno prikazao ne samo sve te likove, već je u
svemu tome uspio pronaći i broje komične, duhovite, a posebno crnohumorne
situacije.
Kao što se moglo očekivati, ovaj je film izazvao velike kontroverze u Rusiji, gdje je na djelu svojevrsna rehabilitacija Staljinovog lika i djela. Ne samo da je izazvao kontroverze, već je i zabranjen, i to ne samo u Rusiji, već i u drugim nekadašnjim sovjetskim republikama kao što su Kirgistan, Azerbajdžan i Kazahstan. U Rusiji su čak otišli tako daleko te su ovaj film nazvali dijelom "antiruskog informacijskog rata kojem je cilj diskreditirati Staljinov lik i djelo", uvredljivim, da se sprda s važnim trenutkom ruske povijesti itd. Odmah su, naravno, povezali i tajming snimanja filma sa 75. obljetnicom pobjede Sovjeta nad Nijemcima kod Staljingrada te ga prozvali pljuvačkom u lice svima koji su ondje poginuli. Situacija je otišla toliko daleko da su vlasnici nekih privatnih kina koji su usprkos zabrani odlučili prikazati film uhićeni te su izgubili kinoprikazivačke licence. Meni je, naravno, činjenica da kad se nešto zabranjuje i kritizira od strane centralnih vlasti dodatna pozivnica za gledanje tog filma i stvarno je riječ o jako dobroj političkoj satiri, provokativnom i duhovitom djelu koje se isplati pogledati te povremeno čak i dobro nasmijati.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar