Činjenica je
kako je danas dosta teško proizvesti originalan televizijski sadržaj za koji će
biti nemoguće reći ovo me podsjeća na ovo ili ono, gle kako su ovo maznuli iz
ovog filma, to je plagijat one serije ili nešto u sličnom stilu. S obzirom na količinu filma i serija
koji se svake godine proizvode, to zapravo i ne čudi jer gotovo da ne postoji
tema koje se netko već na ovaj ili onaj način nije dotakao, a zasigurno jedan
od najoriginalnijih televizijskih sadržaja posljednjih godina bio je «Black Mirror». Distopijska
serija o utjecaju tehnologije na ljudske živote u bliskoj budućnosti bila je osnovna premisa ove serije koja zapravo funkcionira kao niz nepovezanih kratkih ili
dužih filmova, koja je krenula briljantno da bi se u međuvremenu pomalo i
ispuhala, no svejedno je «Crno zrcalo» ponajbolji televizijski sadržaj
posljednjih godina. I dok čekamo novu sezonu «Mirrora» pojavio se «Maniac»,
serija koja se također događa u bližoj budućnosti i čiji se autori također bave
utjecajem tehnologije na čovječanstvo. No, za razliku od «Crnog zrcala»,
«Maniac» bi se najbolje mogao opisati kao distopijska crna komedija, satira i
parodija na gotovo sve što se ikada snimilo i serija za koju se također može reći da
je iznimno originalan sadržaj.
Da,
nevjerojatno originalno iako je «Maniac» snimljen prema istoimenoj norveškoj
seriji, koja je, čini mi se, prošla dosta nezapaženo, no najbitnije od svega,
zapazili su je oni koji su je trebali zapaziti, a to je ne pretjerano poznati
scenarist Patrick Somerville (napisao nekoliko epizoda 24, Leftoversa, kao i
američke verzije danskog Mosta) i sve poznatiji redatelj Cary Joji Fukunaga. Ovaj
američki redatelj japanskog podrijetla proslavio se 2014. godine s prvom
sezonom genijalne serije «True Detective», iako je i prije toga snimio dva
sasvim zanimljiva i zapažena filma, «Sin Nombre» koji je snimao u Meksiku te
kostimiranu dramu «Jane Eyre» po romanu Emily Brontë. Nakon «True Detectivea»
snimio je još ratnu dramu «Beasts of No Nation», koju je sam napisao, režirao,
producirao i bio direktor fotografije, a bila je ova priča o djeci ratnicima iz
Afrike jedan od prvih Netflixovih filmskih hitova. Fukunaga se sada ponovno
vratio pod okrilje najpoznatije video on demand mreže, a sljedeći projekt bit
će mu 20. film o Jamesu Bondu u koji je uskočio umjesto Dannyja Boylea.
Samo
letimičan pogled na njegovu filmografiju dovoljan je da bi se zaključilo kako
je riječ o tipu kojeg privlače najrazličitiji mogući projekti i koji je do sada
nizao same uspjehe pa zato i ne čudi da je ova neobična, bizarna i crnohumorna
SF serija dočekana s tolikim hvalospjevima. I s «Maniacom» je Fukunaga potvrdio
da je jedan od najtalentiranijih američkih filmaša svoje generacije jer ova je
desetodijelna serija definitivno nešto najoriginalnije što sam ove godine
pogledao kad je riječ o američkoj televizijskoj produkciji. Krajnje bizarna
priča, neobični i izvrsno osmišljeni likovi, sjajna gluma dvoje glavnih aktera
odnosno Jonaha Hilla i oskarovke Emme Stone, potpuna nepredvidivost,
duhovitost, potpuna otkačenost i nekonvencionalost, odlične epizodne uloge,
jako dobro strukturirana priča, iznimna fotografija i scenografija najjači su
aduti ove serije koja se, uvjeren sam, neće svidjeti baš svima, no isto tako
sam siguran da bi ovo mogla biti «the» serija za one koji vole pomalo drukčiji
sadržaj.
Opisati što
se ovdje događa stvarno je jako teško, gotovo nemoguće jer imamo ovdje i
nekoliko gotovo pa samostalnih kratkih filmova u ovih deset epizoda koje traju
od 25 pa do maksimalno 40 minuta, a u svima njima pojavljuju se kao razni
likovi dvoje naših glavnih junaka. Annie Landsberg (Stone) i Owen Milgrim (Hill)
dvoje je potpunih stranaca koji se prijave na misteriozno testiranje nekih
novih lijekova. Dok je Annie depresivna djevojka koja ne može pronaći nikakav
smisao u životu nakon što se na ružan način razišla s majkom i sestrom te je
slučajno naletila na te lijekove, navukla se na njih pa se na testiranje
prijavila samo kako bi se mogla nastaviti kljukati s njima, Owenova priča je
posve drukčija. On je peti i najmlađi sin bogatog njujorškog industrijalca, kojem
je u mladosti dijagnosticirana paranoidna shizofrenija i on je svojevrsna «crna
ovca» u obitelji. On konstatno puca pod pritiskom, pokušava se osamostaliti pa
ne ide, a upravo bi trebao svjedočiti u korist svojeg bahatog starijeg brata
Jeda, koji bi mogao završiti u zatvoru te bi mu Owen trebao pružiti lažni
alibi. Da situacija bude bolja, Owena kroz život vodi njegov imaginarni brat,
koji izgleda identično kao Jed i koji mu između ostalog pokušava utuviti
u glavu da je upravo on rođen da bi spasio svijet.
I takve dvije
osobe potpuno promašenih i nerealiziranih života završe s još osam sličnih
tipova na testiranju lijeka koje je osmislio potpuno ekscentrični izumitelj
James Mantleray (također izvrsni Justin Theroux). On tvrdi da sa svojim revolucionarnim
izumom može izliječiti svačiji um, bilo da je riječ o mentalnoj bolesti ili
slomljenom srcu. Jasno da će ovaj eksperiment pokazati da to baš i nije tako,
no ono što se događa kad se ovi pokusni kunići spoje na računalo koje očitava i
navodno liječi njihovu svijest, prelazi sve granice zdravog razuma i zapravo je
potpuno urnebesno. Ni da hoću, ne bih mogao ovdje puno spoilati, no imamo tako
jednu epizodu u kojoj su Annie i Owen junaci filma koji izgleda kao da se
događa 80-ih i u kojoj su oni supružnici koji kradu lemura. U drugoj su u
svojevrsnoj parodiji film noira u kojoj traže izgubljeno poglavlje
Cervantesovog «Don Kihota». Tu su i epizoda u kojima se paradiraju «Gospodari
prstenova», gangsterski filmovi tipa «Donnie Brasca» ili «Casina», čak i Jamesa
Bonda, filmove katastrofe i filmove o alienima. I u svim tim epizodama glavni
junaci su Annie i Owen, čije svijesti se sve više počinju povezivati dok
eksperiment klizi ka nepovratnoj katastrofi, što i ne čudi jer ubrzo otkrivamo
da je ludi izumitelj u kompjuter odlučio ubaciti svijest svoje majke, koja je
nekakav «self-help» guru.
Nekako imam
osjećaj da bi ovo mogla biti serija koja bi se definitivno svidjela stričeku
Freudu ili gosinu Jungu da su kojim čudom još uvijek živi, a iako su glavni junaci
neviđeno otuđeni, depresivni i usamljeni ljudi, «Maniac» definitivno nije takva
serija. Štoviše, riječ je o prilično ludom i otkačenom sadržaju koji čak nudi i
zanimljiv pogleda na te brojne mentalne bolesti i postavlja pitanje tko je
uopće danas normalan ili što je danas normalno? Je li nenormalan čovjek sa
shizofrenijom koji doživljava slom jer je svjestan da su članovi njegove
obitelji najobičniji kriminalci, a brat kojeg treba izvući iz zatvora
sadistički i bahati gad, kojem je ondje upravo i mjesto? Ili je nenormalan
sustav u kojem je normalno da se lažno svjedoči za gadove pa makar ti oni bili
i članovi obitelji? Je li normalan sustav u kojem su upravo takvo pokvareni i
pohlepni gadovi oni koji su prepuni novaca i normalni, dok su oni koji se ne snalaze
u takvom društvu i pucaju pod pritiskom nenormalni? Opet sam ja malo zabrazdio
u svoje amaterske sociopsihološke analize, no «Maniac» je zapravo iznimno
slojevita i kompleksna serija, koja će, uvjeren sam, ponuditi dosta
zadovoljstva onoj zahtjevnijoj i ambicioznijoj publici koju zanima malo
ozbiljniji sadržaj koji nudi nešto za razmišljanje, a koja je ujedno nepretenciozna, zabavna i, što je najvažnije, duhovita.
Primjedbe
Objavi komentar