Povijest
državnih udara i vladavina vojnih hunti na području Južne Amerike je brojna i
gotovo da nije bilo države na ovom kontinentu koja u drugoj polovici 20.
stoljeća nije barem jednom doživjela tu sudbinu. Iznimka nije ni Urugvaj,
zemlja s nešto više od 3 milijuna stanovnika stješnjena između Argentine i
Brazila u kojoj je 1973. godine došlo do državnog udara. Pripreme za ovaj
događaj trajale su dosta dugo, a sve je počelo još 60-ih godina kad je zemlja
upala u ekonomsku krizu i ojačao je ljevičarski marksistički pokret. Godine
1967. urugvajska socijalistička partija je zabranjena, a kako bi se u sljedećih
nekoliko godina suzbile ljevičarske aktivnosti, brojne stranke i
novine su zabranjene, liberalno nastrojeni profesori potjerani su s fakulteta,
a krenulo se i s uništavanjem sindikata. Kao odgovor na takvo postupanje
pojavila se marksistička urbana gerila Tupamaros, koja je početkom 70-ih
kidnapirala i američkog veleposlanika, što je dovelo do toga da je tadašnji
predsjednik velike ovlasti prebacio na vojsku kako bi suzbio terorističke
aktivnosti Tupamarosa.
To
prebacivanje ovlasti na vojsku obilo se Urugvaju o glavu već nekoliko godina
kasnije, za vrijeme predsjednika Bordaberryja. Pod izlikom uništenja Tupamarosa
Bordaberry je raspustio parlament te je uz pomoć vojne hunte autoritarno
preuzeo kontrolu nad državom i Urugvaj pretvorio u totalitarnu diktaturu po
uzoru na Čile za vrijeme zloglasnog Pinocheta. Diktatura je u Urugvaju
potrajala sve do 1985. godine, u tih 12 godina čak deset posto Urugvajaca
napustilo je zemlju, a jasno da je obračun s Tupamarosima bila samo izlika za
progon svih političkih neistomišljenika. U istom je razdoblju uhićeno čak 20
posto stanovnika, a tortura i mučenje političkih zatvorenika potrajalo je sve
do sloma režima i u to je vrijeme Urugvaj imao najveći broj političkih
zatvorenika po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Mnogi su ti zatvorenici
mučeni i ubijani te se i danas ne zna gdje su skončali, a priča ove povijesne
zatvorske drame prati sudbinu trojice disidenata koji su 12 godina proveli u
nezamislivim uvjetima u zatvorima i tamnicama.
Njihova imena
su Mauricio Rosencrof, Elueterio Fernandez Huidobro i Jose Mujica, budući
predsjednik Urugvaja i čovjek koji je ostao zapamćen kao najskromniji lider
države na svijetu pošto je 90 posto svoje mjesečne plaće donirao siromašnima. Svi
oni našli su se među uhićenima nakon velikih čistki 1973. godine i sljedećih 12
godina proveli su utamničeni, a cijelo to vrijeme proveli su u samicama u
kojima ima je dobar dio vremena bilo zabranjeno i govoriti. Ovu mračnu i
šokantnu priču iz povijesti svoje zemlje snimio je urugvajski filmaš po imenu
Alvaro Brechner i «12-godišnja noć» premijeru je imala na festivalu u Veneciji
te je ujedno bila i urugvajski kandidat za Oscara. I jasno da ovo nije klasična
zatvorska priča na kakve smo u pravilu navikli, riječ je o pomalo fragmentarnom
filmu za koji bi se moglo reći da je svojevrsni urugvajski «Arhipelag Gulag».
Filmaš koji
se rodio dok je ovaj trojac bio u zatvoru, njihovu tragediju ispričao je s
toliko stila, emocija i duha i «La noche de 12 anos» gotovo je nemoguće
usporediti s bilo kojim filmom čija se radnja odvija u zatvoru. Estetski bi ga
se možda najbliže moglo povezati s «Ponoćnim ekspresom» Alana Parkera i Olivera
Stonea jer riječ je o iznimno stiliziranom i vizualno upečatljivom filmu s
impresivnim glumačkim ostvarenjima u kojem se na trenutke miješaju stvarnost i
fikcija, mašta zatvorenika isprepliće se sa sjećanjima tako da je ponekad teško
razlučiti što je što. Nakon što su ljude bez ikakvog suđenja strpali u
najzabačenije zatvore, gdje su ih svakodnevno mučili i tjerali da otkriju imena
ostalih članova komunističke organizacije, Mujica i ostatak društva počeli su
sve više gubiti razum i stvarno je nevjerojatno da su ti ljudi poslije svega
što su proživjeli uspjeli ostati ne samo mentalno zdravi, već i važni članovi
zajednice.
Brechner,
kojem je ovo bio tek treći dugometražni film, još jednom je potvrdio da je
zanimljiv režiser i ovo mu je bio već drugi film koji je bio urugvajski
kandidat za Oscara. I ovo je stvarno velik i važan film u kojem je na
briljantan načan preko trojice velikih ljudi prikazao najmračniju epizodu u
novijoj povijesti svoje zemlje. Tako i događaje uoči državnog udara i trenutke
u kojima su Mujica i društvo uhićeni vidimo kroz flashbackove, odnosno kroz
njihova sjećanja u mračnim, hladnim, vlažnim ćelijama u kojima su im jedino društvo
bili štakori, a jeli su ono što bi ostalo psima od stražara. «12-godišnja noć»
jedan je od onih filmova kojima se slavi ljudski duh i u kojem vidimo da čovjek
doista može preživjeti svašta. Već sada je ovaj film osvojio više od 30 nagrada
po svjetskim festivalima, a jasno da je praktički sve nagrade pokupio i u
izboru za urugvajski film godine. U konkurenciji je i za latinoamerički film
godine, dok je poznati španjolski glumac Antonio de la Torre koji je utjelovio
Mujicu i kandidat za najboljeg španjolskog glumca godine. Jedna od onih "bigger then life" priča.
Primjedbe
Objavi komentar